Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Bolest, seksualnost i ostale (ne)bitne stvari

Seksualni identitet je jedna od bitnijih strana našeg identiteta uopšte. Gradimo ga na osnovu predstave samog sebe te iskustava koja doživljavamo još u ranoj, ali i kasnijoj mladosti.

Piše: Dajana Tadić

Foto: Photographee.eu / Shutterstock

Shodno tome da i sebe i druge najviše doživljavamo vizuelno, i ta strana ličnosti uveliko ima veze sa tim kako izgledamo, šta nam nedostaje i šta imamo viška.

Ujedno, seksualni identitet je nešto o čemu se kod nas ne priča i ne razmišlja. Nikad, a pogotovo ne u vrijeme bolesti.

Ljekari su toliko zauzeti samim liječenjem primarne bolesti, da nemaju vremena bolesnika pitati o tome. Takođe, mnogi takav razgovor smatraju nepristojnim. A čak i kada postoji želja medicinskog osoblja, mi smo ti koji se neugodno osjećaju kada se razgovori odnose na naš seksualni život.

Kada sam imala 25 godina obrijala sam glavu. Prvi put. Ubrzo poslije toga sam ostala bez trepavica i obrva.

Nije postojao trenutak u kojem sam se osjećala loše, u kojem sam bila ljuta na svoju bolest ili život koji me je pretvorio u to što sam, osim tih trenutaka kada je trebalo da se potpuno prepustim nekome ko me je volio i gledao onakvom kakva sam bila prije. Znala sam da te oči u meni ne vide bolesnu osobu, da na meni ne vide rane i ožiljke. Problem je bio u mojim očima. U onome što sam ja u sebi i na sebi vidjela. A nisam vidjela ništa što bi neko poželio.

Foto: Unsplash.com

I tada sam po prvi put vidjela da me bolest u nečemu ograničava. Vremenom sam shvatila da sam ograničavala samu sebe, da je potpuna zabluda misliti da nedostatak nekog dijela tijela, kose ili bilo čega drugog ugrožava našu privlačnost ili određuje našu seksualnost. Ali tada, kada je svaki pokret, svaki dodir bio bolan, svaki poljubac mogao donijeti infekciju, svaki zagrljaj mogao ostaviti modricu, ja sam bila potpuno izgubljena u dubinama sebe i svojih želja.

Kriva sam bila ako želim. Kriva sam bila ako ne želim. Ali niko o tome nije pričao. Niko nije pitao. Niko se nije interesovao. O tome se ne priča.

Različiti su razlozi zašto žena gubi seksualnost u vrijeme i poslije teške bolesti: narušen fizički izgled, smanjenje želje usljed iscrpljenosti organizma, strah od reakcije partnera na ožiljke, gubitak mogućnosti da se ostvari kao majka… ali u jednom se sve slažu: svaka žena poslije operacije dojke ili reproduktivnih organa boluje od određenog traumatskog šoka i ta strana liječenja je nedovoljno zastupljena.

Samo liječenje raka fizičke promjene donosi možda najviše ženama koje operišu rak dojke, koje često kažu da se više ne osjećaju ženama. Nije samo mastektomija to što naruši izgled žene, nego i cjelokupan proces liječenja koji mijenja konstrukciju tijela. Takođe, gubitak tipično ženskih organa, poput jajnika ili materice, dovodi do toga da žene na sebe gledaju kao na oštećenu jedinku koja se ne može ostvariti kao majka.

Foto: Unsplash.com

Mnoge od njih koje su izgubile neke od ovih organa kažu da su se mjesecima poslije osjećale prazno te da ni sa svojim dugogodišnjim partnerima nisu mogle ostvariti seksualni kontakt. Takođe, muškarci koji su usljed bolesti bili primorani na hemoterapije, teško se odlučuju na to iz straha od disfunkcije.

Činjenica da sedam od deset žena s kojima sam razgovarala, a koje su izgubile dojku ili reproduktivne organe, kaže da je veliki dio njihove ženstvenosti zauvijek izgubljen, za mene je poražavajuća.

Poražavajuća za mene kao ženu prvenstveno. Ne krivim žene, stati pred ogledalo i pogledati svoj iskasapljen grudni koš mora biti trauma koja nas zauvijek mijenja. Krivim opšteprihvaćene stavove, kojima sam i sama u jednom trenutku podlegla. Krivim muškarce koji pobjegnu. Krivim ljekare kojima je teško pričati. Ali mi nije jasno da i godinama poslije, žena koja je divu smrti gledala u oči poistovjećuje sebe sa jednom dojkom, da svu bol koju je prošla podređuje samo jednom nedostatku.

Liječenje raka nije samo ubrizgavanje citostatika u naše tijelo i ubijanje zloćudnih ćelija. Rak se liječi i iz duše, odakle je i došao. Rak se liječi nježnostima, sitnim zadovoljstvima, osjećajem ponosa kada se pogledate u ogledalo. Ali to nam niko ne govori. Niko nam ne govori da je u redu što nas fizičke promjene potresaju, što želimo svoje tijelo od prije, što gubimo želju i za disanjem, a kamoli nečim drugim. Niko nas ne uči kako da zavolimo svoje novo tijelo, kako da volimo sve što mu nedostaje i što je višak.

Foto: Unsplash.com

Nije bitno samo da smo fizički živi. Optimalan oporavak svakog pacijenta zavisi od niza faktora, pa i psihičke stabilnosti koja je u jednom dijelu uslovljena zdravim seksualnim životom. To se ne odnosi samo na to da li smo izgubili ili sačuvali seksualnu želju ili funkciju. Odnosi se na to koliko smo naš seksualni identitet prilagodili promjenama, koliko ga još uvijek imamo i koliko smo spremni dati i primiti od voljene osobe.

Svaki čovjek je jedinstven, svako ima određene sklonosti, ali nijedna od njih nije fiksna, te se možemo predomišljati, tražiti nove načine komunikacije i ispunjavanja želja kako partneru tako i sebi. Ali je potrebno pričati: pričati s partnerom, sa sobom, pa i sa stručnim licima.

Jer seksualnost nije nikakva sramota. To je dio naše ličnosti. I sastoji se od želje, stava, slobode i iskrenosti.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije