Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Tijelo joj se nije micalo, a u očima je bio strah

Bila je sredina nekog tjedna u šestom mjesecu prije 12 godina. Pamtit ću taj dan dok sam živa, ali ne zbog maturalne večere i prvog profesionalnog make-upa na licu ili zbog bolnih stopala, što od visokih peta, što od plesanja cijelu noć, nego zbog jedne scene par sati prije same maturalne.

Piše: Ana Kolar

Foto: Unsplash.com, Pexels.com

Kako i priliči jednom lipnju, bilo je vruće, a ja sam provela sat i pol na profi šminkanju i frizuri, da se oprostim od gimnazije kao odrasla žena, makar samo izvana.

Mama i ja vraćale smo se iz salona tramvajem kući, da se stignemo presvući i do kraja urediti prije maturalne. Osjećala sam kako mi se lice grči ispod slojeva dvije nijanse pretamnog pudera i sjećam se da sam jedva čekala da cijeli taj cirkus što prije završi, da uskočim u starke i skinem šminku. Nisam htjela na maturalnu, htjela sam na koncert Depeche modea u Ljubljanu, i dan-danas mi je krivo što nisam bila. No, na putu do doma vidjela sam nešto što mi se urezalo u pamćenje. Stajali smo u tramvaju i svi smo u šoku gledali muškarca kako na stanici na Kvatriću, tamo ispred cvjećarnica, ima epileptični napadaj.

U to vrijeme sam se marljivo pripremala za upis na Medicinu i to me, iako šokantno, strašno zanimalo. Htjela sam sve vidjeti. Iz pozicije u kojoj sam bila i vidjela sam. Muškarac srednjih godina grčio se u po’ bijela dana po betonu, vozač tramvaja u kojem sam bila izjurio je van kako bi mu pomogao, a sreća u nesreći je i liječnik koji je tuda baš tada prolazio. Dvojica ili trojica muškaraca, ne sjećam se točno, držali su ga kako od odskakivanja po betonu ne bi slomio sam sebi vrat, razbio glavu, pregrizao jezik i slično…

Sve je trajalo možda par minuta, ali činilo se puno dulje.

Polegli su ga na bok i jedva ga držali, jer njegovo tijelo je odjednom bilo puno jače nego što bi to možda bilo da se mogao kontrolirati. Iz obližnjeg lokala jedna je gospođa donijela žlicu kako bi mu izvukli jezik da se ne uguši i more ljudi se sjatilo okolo. Srećom pa je spomenuti doktor sve njih razmaknuo da čovjek ima zraka i mira dok mu se događa nešto krajnje neugodno.

Nakon što se primirio, vozač se vratio u tramvaj, a ja sam stigla na svoju maturalnu večeru. Nisam upisala Medicinu niti te niti iduće godine, ali svaki put kad bih ljeti tramvajem prolazila pored te stanice, sjetila bih se tog muškarca i njegovog napadaja.

Bila je subota sredinom desetog mjeseca 2015. i neću je nikad zaboraviti ne zato jer mi je bio zadnji dan u firmi u kojoj mi je bilo lijepo s ljudima koje sam voljela, niti zato što sam neplanski dobila posao koji mi je promijenio život, nego zbog prizora koji me boli svaki put kad ga se sjetim.

Znala sam da je bolesna i da se tako nešto može dogoditi svaki tren, ali u godinu dana u istom uredu nije niti jednom. Moja draga prijateljica samo se ustala jer joj nije bilo dobro i kako je zakoračila završila je na podu. Imala je epileptični napadaj, odjednom, usred ureda, pred svima nama.

Napadaj nije bio nimalo nalik onome koji sam vidjela skoro 10 godina ranije. Nije se tresla, nije ju nitko morao pridržavati i nije trajalo par minuta. Ispružila je svoje tijelo po podu i nije se mogla pomaknuti čitavih sat vremena.

Pokušavali smo svi ostati maksimalno pribrani, zvali smo pomoć i pratili njene signale odnosno one koje nam je uspijevala dati povremenim treptajima. U svega par sekundi postala je potpuno tupa, nijema i nepomična. Ništa nije mogla osim disati, ponekad trepnuti i čekati da sve prođe. U svoj panici, koja se uvijek hoćeš-nećeš stvori, neću zaboraviti njeno zgrčeno lice i suze koje su joj se svako malo spustile niz obraz. Prijateljica, takva kakva je, bila je više preplašena za sve nas, nego za sebe. Nije htjela da se mi žalostimo.

Njoj je to bio ne znam koji napadaj u životu, a nama je bilo nešto novo i jednostavno nismo znali kako se postaviti. Sve dok ne vidiš to lice i tu dušu zarobljenu u tijelu koje šalje sve i jedan krivi signal.

Pitaš boli li ju i da trepne ako da. Ne trepne, dobro je. Pitaš osjeća li dodir tvoje ruke. Ne trepne, nije dobro. Pitaš ju, s njenim mobitelom u ruci, koga da se zove, i trepne kad dođemo do broja najbolje prijateljice koja je već imala iskustva s njenim napadajima. Držiš joj glavu da je kasnije na boli vrat. Izvučeš noge jer nemaš pojma koliko će cijela stvar trajati pa da nema još i podlijeve ili pitajboga što već. Pokušavaš joj na stranu dati nešto vode, koga briga što će joj se kosa smočiti, vodu treba. I čekaš. Svako malo stisneš ruku da vidiš vraća li se osjet i veseliš se kad konačno trepne.

Opet suza bježi s obraza, a ti već počneš zbijati šale da zašto ju briga uopće kako nam je, da je bitna ona i da se smiri dok sve ne prođe. Čak i procviliš dok gutaš suze koje ne želiš da vidi, da je mogla smjenu skratit na neki drugi način. Otjeraš iz prostorije one koji plaču jer ne treba to nikome sad, ugasiš kompjutere jer posao može čekati i odjednom smo svi na podu, oko nje i čekamo taj prokleti osjet. Veseliš se nekim trncima i pomacima prstiju kao da si osvojio na lutriji. U glavi: “Dobro je! Bit će dobro!!!”

Nakon još malo vremena, u sjedećem je položaju, govor šteka, ali ide polako. Gledaš kako se netko ponovno rađa i vraća u osobu s kojom si prije dva sata vodio najnormalniji razgovor kakav vodite svaki drugi dan.

Prošlo je. Iako potreseni nastavljamo dalje sa svojim životom, uz razliku da se nama to neće ponoviti, a mojoj prijateljici se katkad dogodi i po nekoliko puta u tjednu pa par mjeseci ništa pa onda opet. Točno znam kad mi kaže da joj trne ruka da moram biti u stanju pripravnosti i spremna na možda i goru epizodu od one kojoj sam svjedočila.

Nekog univerzalnog lijeka, barem za sada, nema, a tipova epilepsije je jako puno i može pogoditi sve bez obzira na dob ili spol.

Prošlo je, ali svaki put kad zatvorim oči vidim njen pogled zarobljen u tijelu koje odbija poslušnost. Oči koje mole da sve prestane jer su umorne, a nije im niti 30 godina.

Sretna sam što me nije tako nešto zadesilo, zahvalna na tijelu koje mi je dano, ali i na prijateljima koji me uče kako biti tu za njih koji nisu bili te sreće pa imaju mozak koji ne sluša.

Do idućeg puta, čuvajte se!

Zagrljaj,

A.

P.S. Drugi ponedjeljak u veljači u svijetu se obilježava kao Međunarodni dan epilepsije, a ljubičasta boja je boja epilepsije. Jučer je bio drugi ponedjeljak u veljači.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije