Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Mi na Balkanu smo čarobnjaci, kažem vam ja

Ko bi rekao da geografska odrednica daje smisao mnogim stvarima.

Piše: Boba Uskoković

Foto: Pixabay.com

Balkan.

Mjesto gdje su ljudi akrobate, a da toga nijesu ni svjesni. Ovo je priča o nama običnim ljudima koji i ne slutimo koliko smo talentovani za obavljanje više stvari istovremeno, a da kvalitet ni jedne radnje neće zaista opasti.

Jednog kišnog dana, dok sam se vraćala kući sa posla, umorna, zbunjena velikim brojem stvari koje sam nosila u pokislim rukama, shvatila sam da mi možda fali još jedan par ruku. Kišobran u jednoj, mobilni u drugoj ruci. Mobilni naravno uvijek mora biti pri ruci, jer i ako ne razgovaraš, u njega gledaš jer ne znaš bez ekrana u šta bi drugo gledao, Bože me oprosti.

Nekako ti je stvarno neprijatno da posle cjelodnevnog boravka ispred računara tvoje oči sada susreću pogled drugog čovjeka. Skroz neprirodno, moraćete da priznate.

Priroda u koju bih mogla da gledam, takođe nije u opticaju, jer osim plastičnih kesa koje vise na stablima, ništa tu zanimljivo i nema, platan ovdje, platan ondje. Sjaj sunca nikada ne može zamijeniti odsjaj ekrana tvog računara i ti si potpuno dezorjentisan na otovorenom, ovako ekran mobilnog telefona pruža mali kompas dok ne dođeš do zatvorenog prostora i vještačkog svijetla gdje možeš ponovo da progledaš.

Foto: Pixabay.com

Torba koja mi visi o ramenu je uglavnom jako teška. Uvijek visi o desnom ramenu, ono je naviklo da tegli. Desno rame nije u ravni sa lijevim, čak ni bez torbe.

Ko još vjeruje u ravnotežu, mislim se.

U torbi ponekada nađem neke stvari za koje ne znam kako su se tu obrele, na primjer sendvič od prekjuče. Sa stvarima iz moje torbe mogli bi zasigurno da požive makar dvije osobe, pet dana, nakon neke prirodne katastrofe.

Ispod miške, tog kišnog poslepodneva, a i ostalim danima veoma često je ili neki materijal sa posla koji bi trebalo još pročitati ili neka knjiga. Dakle papiri. Nekako sluđena nakon radnog dana, vraćajući se pješke kući, uvijek se nađem na crvenoj biciklističkoj stazi, iako sam na “trotoaru”. Osim što moram da vodim računa o automobilima i da čitam misli vozačima, a bogami i raspoloženje, sada moram da vodim računa i o biciklistima. Trotoar u mom gradu nije bezbjedan. Vjerujte.

“Pazite” bijelim slovima na crvenoj biciklističkoj stazi me obično razbudi. Šećem se u stranu.

Foto: Pixabay.com

Sa posla sam, osim umorna još i gladna. Pored zgrada dok prolazim, miriše hrana koja dodatno podsjeća da (još) nijesi tamo gdje bi trebalo da budeš. I što je taj trenutak bliži, čini ti se sve je dalji.

Prava je filozofija kada sa svim tim u mojim rukama, koje su vjerujte sitne, moram još potražiti ključ od kuće/kancelarije. Onda se trudim da rašireni kišobran pridržavam bradom, tako što je iskrivim u jednu stranu baš puno, najviše što mogu, a onda potpomažem glavom koju naslonim na rame, tako da uho dodiruje vrh ramena uz pomoć kojeg balansiram kišobran i on nekako stoji i dalje iznad glave.

Sam Bog zna da su male pobjede najvažnije.

Imam sreću što u tom trenutku nema kola na cesti, jer jedna ogromna lokva, koja je tu zbog zapušenog odvoda, baš prijeti žestoko da se uz pomoć automobilske gume i velike brzine sruči na mene. Nekad imam sreće, a nekad nemam. Zavisi. Začepljena odvodna cijev je tu konstanta, koja se ne mijenja. Kao u matematici. Tako je i u životu.

Ključ je uvijek negdje sakriven, i ako sam ga stavila u pregradu zvanu “na dohvat ruke”. Ali tu su drugi ključevi, koji uvijek budu prvi u tim situacijama. l da, stvarno nevjerovatno, slažem se.

Foto: Pixabay.com

U svom tom mom batrganju i traženju, čini mi se smanjila sam se i stala cijela pod kišobran, podsjećajući sama sebe na Alisu iz zemlje čuda, da bi u tom trenutku neko veselo iza mene rekao: “Komšinice, dobar dan”. Okrećem se i imam šta da vidim. Komšija, koji je u ranim šezdesetim godinama, vozi biciklo. To ne bi bilo ni malo čudno da osim toga što je vozio bicikl nije još pušio svoju pokislu cigaretu, pričao na mobilni telefon i mnogo vještije od mene pridržavao svoj kišobran.

Nije htio da se liši svog prevoznog sredstva, kišobrana, niti cigarete. Mobilni nam se podrazumijeva u svim situacijama, to je, složili smo se, sasvim normalno.

Gledam kako prolazi pored mene obavljajući sve te radnje istovremeno i zamišljam kako bi akrobate Cirque du Soleil stvarno bili skroz tužni da su vidjeli šta znači prirodna nadarenost obavljanja stvari istovremeno u odnosu na njihovu doživotnu posvećenost, istom.

Mi smo čarobnjaci, kažem vam ja.

Pročitaj još

Od iste osobe