Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Svi smo mi Slavko u ovoj bolesnoj državi

Demijen Hajndz (Damian Hinds), britanski sekretar za obrazovanje, što je pandan onome što mi (ne)poznajemo kao funkciju ministra, je uzburkao ostrvske duhove.

Piše: Jelena Pralica

Foto: Facebook.com

Ovaj tvrdokorni katolik je odlučio, a može mu se kao i svakom legalno izabranom predvodniku nekog dijela stada, da poželi dobrodošlicu vjerskoj diskriminaciji u britanskim školama.

Kako, pa lako?! Tako što je najavio da će ukinuti pravilo koje primorava vjerske škole da nužno prime pola učenika koji ne odobravaju njihov statusom zacrtan duhovni svjetonazor. Eto ga jednostavan način da posiješ sjeme podjela, segregacije, predsrasuda i zločina iz mržnje.

Svim britanskim medijima je ovo krucijalna vijest. Gdje god tamo krenete po zrno uvida u život oko vas, uputiće vas na ovu informaciju. Reklo bi se, društveni problem i pitanje vjerske, al najprije ljudske britanske časti.

Da se ovo kojim slučajem odigralo negdje među bosanskim vrletima, vijest bi ostala u zapećku izvještavanja i pažnje javnosti. Rijetki koji bi je isukali iz korica, ubrzo bi shvatili ili da će u okršaju sa sisama klupskih domaćica izgubiti ne bitku, nego rat, ili da je to samo još jedna tužna bosanska priča.

Foto: Pisit.Sj / Shutterstock

Jedan Slavko bi u britanskim i svakim zdravorazumskim okvirima bio ne samo udarna vijest, već nešto što bi bilo nacionalno pitanje svih pitanja. E sad, kako mi odavno ne znamo ni koje smo nacije, a nacionalna pitanja su nam podjednako dugo sve drugo osim onoga što zaista jesu, jedan naš Slavko je i dalje samo sporedna državna vijest, koja interesuje još samo ovdašnji umorom i brigom sluđeni narod, onaj najprostodušniji soj, koji je bitan samo na biračkom spisku. Ostalo mu je odavno sve po spisku.

I nije najvažnije šta vlastodršci misle, ali je u ovoj sagi koja se smjestila u jedno malo bh. mjesto, poodavno zaboravljeno, još tamo od one priče kada je baš tu formirana Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije, više nego važno. Zato što je Rudo svuda oko nas. Zato što mi, sitna boranija, sigurno ne bismo ostavili jedno dijete ispred škole. Mi, najobičniji dio ove neobične državne tvorevine, nikada ne bismo jednom oboljelom djetetu zalupili vrata škole. Bio to Slavko, Ibro ili Ante.

Foto: Photographee.eu / Shutterstock

Jedan mladić već više godišnjih doba dolazi do vrata škole u koju je krenuo i tamo čeka veliki odmor da vidi svoje drugare iz razreda. Do tih vrata mu je jedino dozvoljeno. Preko praga je prelazio dok nije odlučeno da je “opasan”, da će kontaminirati druge. Ne znam koji je drugi razlog da dijete izbaciš iz škole.

U naše škole dolaze i djeca koja ponesu nož ili bombu, ona koja bjesomučno razbiju prozor u učionici ili glavu drugom djetetu, ona koja se pozivaju na svoja prava gazeći sva prava prosvjetnih radnika, ona koja ne uče, al imaju dobre ocjene jer su nečija, ona koja ne poštuju nikoga i ništa, ona koja ne vole nikoga i ništa, ona koja su neotesana, koja kinje drugu djecu, vrijeđaju ih, nazivaju najpogrdnijim imenima, dovedu ih do toga da dignu ruku na sebe, pa ih, eto, skoro niko nije izbacio iz škole.

U našim Rudima se iz škole izbacuje zbog nesposobnosti razumijevanja kako funkcionisati u društvu.

Slavko Mršević je izbačen iz Srednjoškolskog centra u Rudom jer ima Aspergerov sindrom, jedan od nekoliko poremećaja iz autističnog spektra, koji karakterišu poteškoće u društvenoj interakciji i ograničeni, stereotipni interesi i aktivnosti. Bez ikakvog argumenta i pojašnjenja poslan je kući. Time su prekršena sva zagarantovana prava ovog mladog čovjeka. I nikoga od nadležnih to posebno ne brine.

Foto: Faizal Ramli / Shutterstock

Jer, nije Slavko usamljen. Kod nas se majkama naplaćuje spavanje pored njihove djece tokom boravka u bolnici, iako ne bi trebalo, kod nas se ne izglasa finansijska pomoć za podršku obrazovanju djece sa poteškoćama u razvoju, kod nas djeca sa rijetkim i nerijetko teškim, neizlječivim bolestima nemaju pravo na besplatan lijek, kod nas je materinski dodatak mizerija, kod nas škole prokišnjavaju i u njima nema grijanja, kod nas nema mjesta za djecu u vrtićima; kod nas je sve to normalno. Da sistem nema sposobnost razumijevanja kako funkcionisati u društvu.

Poštovani vi koji predstavljate sistem, vi zasigurno niste pravo lice ove zemlje. Vi ste samo oni koji ste je razboljeli. I nije naš problem jedan mladić malo duže zagledan u prozor škole u koju mu ne dozvoljavate da uđe, problem ste vi koji ih ne otvarate, koji ih zatvarate, zbog kojih propadaju i zbog kojih su nam djeca bez budućnosti.

Najteža je bolest ova u kojoj zbog vas mi živimo – bešćutnost, nečovječnost i besramnost.

Pročitaj još

Od iste osobe