Naslovna vijestPraktična Lola

Grudi su počele da mi rastu s 10 godina

Imala sam 10 godina kad su mi počele rasti grudi. Sjećam se kao da je juče bilo, tetka iz Holandije mi je poklonila neki mali grudnjak, za te pubertetske pupoljke, i ja sam ga nosila.

Piše: Brankica Raković

Foto: Unspalsh.com

Jedan dio mene je bio tako ponosan, jer vidi me, postajem žena. A drugi dio mene je bio prestravljen. Šta sad to dođavola raste i šta da radim s tim?

Paralelno s tim krenula sam da nosim i široke, najšire majice na svijetu. Nedobog da neko primijeti da ja imam sise, a kamoli grudnjak. Pardon, grudi.

No, ne lezi vraže. Kako su radili meni hormoni, tako su radili i dječacima iz razreda. Njima su ženski atributi bili uveliko poznati. Svi smo bili na pragu puberteta.

Pakao je počeo slučajno, dječak koji je sjedio iza mene nekako je primijetio bretelu, povukao je, onako da pukne. I tako to krene. Od zafrkavanja, zbijanja snažnih šala na temu mojih jadnih, malih grudi, pokušaja da ih dotaknu ili ulijetanja u svlačionicu prije fizičkog.

Foto: Unsplash.com

Kasnije je lakše bilo, jer su i drugim djevojčicama počele rasti grudi, pa niko u tome nije bio sam. I dalje nije bilo lakše na temu zadirkivanja. Samo smo sad bile u grupi, pa je bilo jednostavnije živjeti s tim.

Ali sjećam se sad kao da je juče bilo – osjećala sam se ogavno jer imam grudi i jer će me pratiti zauvijek. Mislila sam da će one zauvijek biti predmet ismijavanja.

Naravno, o tome nisam nikad pričala s roditeljima. Niti sam htjela da budem tužibaba, niti sam htjela da moje grudi izazovu i roditeljsku pažnju. Jednostavno sam čekala da prođe.

Nešto malo kasnije smo došli u fazu u kojoj su dječaci štipali djevojčice za dupe. Onako, rekreativno. To je već bila igra. Naravno, nisu štipali sve. Pa se tu stvori potpuno pogrešna slika. One djevojčice koje nisu bile štipane, umjesto da osjete rasterećenje, osjećale su se izopšteno, nedovoljno zanimljivo, nedovoljno važno. Zamislite taj apsurd.

Mi smo nekad te dječake koji su nas štipali gađale pernicama, pokušavale da se sakrijemo u toalet i sl. Ne, nijednog trenutka nam nije bilo prijatno. Ne, nijednog trenutka nam nije palo na pamet da to predstavimo kao problem. Ne, nijednog trenutka nam nije palo na pamet da bi to moglo biti seksualno išta, a kamoli napastvovanje.

Foto: Mgeyer / Shutterstock

Kad se problem počeo rješavati sam od sebe? Pa logično, onog momenta kad smo počele da “pripadamo” nekom od dječaka, kad smo postale nečije djevojke. Jer, pobogu, ne štipa se i ne pipka tuđa djevojka. Samo ona koja je samo svoja. Ironija, opet, zar ne?

A recimo, dječaci koji to nisu radili, čak i tad, nisu bili kul. Bivali su marginalizovani i odbačeni. Nisu bili dio divljeg čopora koji čak i tad, nesvjestan toga, ženama pokazuje da ih čeka život dostojan jednog objekta.

Možete vi, kao većina komentatora ovih dana, koja staje na stranu Nenada Rackovića, reći da ja pretjerujem, “šta si se sad sjetila toga”, “što miješate dječiju igru s napastvovanjem, ne date djeci da se igraju”. I ja ću se, tako naučena, vjerovatno složiti s vama. Jer ja do čitanja nekoliko baš pametnih tekstova na tu temu nisam ni skontala da je to na svaku od nas sigurno ostavilo neki trag.

Ja recimo, ni sa 31 godinu, se ne osjećam prijatno kad sama treba da prođem kraj veće grupe muškaraca u nekoj manje prometnoj ulici ili mjestu. Uvijek imam neki zapetljaj u dnu stomaka kad se nađem u takvoj situaciji. Ali koga briga za to, zar ne?

Ali moram da vas zamolim samo jednu stvar: Pokušajte, samo na trenutak, da zamislite djevojčice koje dječake hvataju za testise, recimo? Eto onako, iz igre? Što, nije vam zanimljivo? To nije lijepo?

E baš svašta.

Foto: Unsplash.com

Žao mi je, ali žensko tijelo nije svačije i ne može o njega da se trlja niti da ga dodiruje niko ko za to nema dozvolu. Niko. Shvatite to.

I možda nikad ne bih sa svijetom dijelila informaciju o tome kad su moje grudi počele da rastu da me sve to ne čeka s ćerkom.

Ne želim da ona misli da je normalno da je dječaci hvataju, štipaju, dodiruju bez njene dozvole. Jer prvo mi u kući, iako ima samo dvije godine, poštujemo njeno “nemoj” i “neću”.

Ne želim da ona misli da mi to ne smije reći, jer nije dovoljno važno.

Ne želim da ikad pomisli da je ona samo objekat muške žudnje i zadovoljavanje muških potreba. Jer nije. Jer ni ona nikad neće posmatrati muškarce samo kao objekte.

Ne želim da njeno tijelo bude svačije.

Pročitaj još

Od iste osobe