Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Kako da preživim dan bez crtanog?

Prije nego sam dobila dijete uvijek sam se grozila majki koje su u parku vrištale na svoju djecu, potpuno gubeći kontrolu nad sobom.

Piše: Boba Uskoković

Foto: Unsplash.com

Mislila sam, to je njihovo ograničenje, nemogućnost da se nose sa izazovima koje nosi vaspitanje.

Prije nego sam dobila dijete, nikada ni u mašti nijesam zamišljala da ću kao vaspitnu mjeru korisiti galamu. To mi je bilo primitivno. Zamišljala sam samo duge lijepe razgovore pune ljubavi i obostranog razumijevanja, između mene i mog djeteta.

U njima ja sve lijepo objasnim, i onda moje dijete puno razumijevanja srećno nastavi da se igra sa svojim plišanim igračkama. Ja srećna majka nastavim da obitavam u oblaku topline, smisla i svrsishodnosti. Sa punim povjerenjem u životni proces.

Ma da. Važi.

Sad sam ja ta majka koja urla. Razmajka, kako je moja baba znala ponekad da kaže.

Imala sam tu “sreću” da kod moje djevojčice dugi smisleni razgovori nijesu davali rezultate. Tako sam počela sa kaznama. “U ćošak”. “U sobu”.

Ili “danas nema cijeli dan crtanih filmova”.

Foto: Unsplash.com

Jaoj, majko mila… ne znam kome je gore padala posljednja kazna. Njoj ili meni.

Sa kaznom “danas nema crtanih” presuđujem sebi. Prvo sebi. Njoj možda i ne toliko. Znam da od tog dana neću biti sama ni trenutka  sa svo jim mislima. Znam da ću u wc-u toga dana kad god budem ušla imati društvo. Neću biti sama ni dok budem spremala ručak. Znam da nema odmaranja, ili bilo šta što podrazumijeva zatvaranje kapaka na duže od treptaja.

Znam i da ću morati da se igram Pepe Prase, đe mi je takodje dodijeljena uloga mame. Mame praseta.

Zaboraviću taj dan i na muziku. Jer ne umijem da apstrahujem toliko visokih tonova odjednom.Znam i da ću izgubiti glas, jer ću cijeli dan odgovarati na pitanja. Koji ma se kraj nikako ne nazire. A da će baš svako pitanje počinjati sa neizostavnim “Mamaaa…”

Sve to je ponekada teško. Posebno ako napolju pada kiša. A niste pristalica šoping molova. Moja najgora kazna… danas nema crtanih.

I onda shvatam zašto roditelji rado puštaju djeci crtane.

Foto: Unsplash.com

Da odahnu. Predahnu. Da bi ćutali. Da bi popili kafu. Odmorili. Da bi prelistali društvene mreže.

Ah. Samo da se ne zavaravamo. Da je to zato što oni ne mogu bez crtanog. Mogu. Ali, recimo sebi  istinu. Mi ne možemo. Nama su potrebni, mnogo više nego njima.

To je naš tajm aut koji skupo plaćamo. Naš tajm aut zbog koga nam djeca ne pričaju ni kad napune dvije ili tri godine, pa nadoknađujemo propušteno u duplim smjenama. Sa strahom. Sa logopedom. Sa raznim preispitivanjima.

Naša karta spasa koju koristimo kad ne možemo da ih nahranimo. Pa ih naviknemo da samo tako znaju da jedu. Dok gledaju u ekran. Telefona. A ne u kašiku. Tanjir. Ili u roditelje. U oči. Pa odlažemo da ih naučimo sve dobre navike za stolom. Pa ih i sa sedam godina hranimo mi.

Ili ih uspavljujemo crtanima. I izostavimo lekciju o uspavljivanju. U kojoj bi trebalo da nauče da se uspavaju sami. U miru i tišini koji jedino može donijeti lijepe snove i čvrst san.

Zato se ne zavaravajmo kada kažemo da “oni to baš vole”.

Foto: Unsplash.com

Jer ne može dvogodišnjak znati šta voli, a šta ne. To ponekad ne znamo ni mi u zrelim srednjim godinama. Zato vas molim ne govorite više “ona/on to baš voli” ili “ona/on to nikako ne voli”.

Jer oni vole ili ne vole jedino ono čemu smo ih mi naučili, ili ono što smo preskočili da ih naučimo. Ono što smo im mi pružili. Mi postavljamo njihove standarde.

Ne mogu imati svijest o drugom. Niti o izborima, da bi znali da vole ili ne vole.

Teško je biti angažovan cijeli dan. Predan. Posvećen. Skoncentrisan. Sve to naša mudra djeca trebaju. Zato nam je i najlakše da uključimo crtani i predahnemo. Zastanemo.

Znam. I ja to radim.

Zato mi je i neophodno uputstvo “kako preživjeti dan bez crtanog”.

A ko zna, možda nam uskoro i napišu instrukcije za upotrebu djeteta bez korištenja malih i velikih ekrana.
Jer ja ovako ne znam uvijek da preguram dan.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije