Hrabra LolaNaslovna vijest

Istanbul je za nas predaleki istok

1.048 km. Toliko, kaže Google, ima od Banje Luke do Istanbula vazdušnom linijom. Fiktivnom, naravno, jer nema leta iz Banje Luke za Istanbul. Hrvatska je od prijestonice Turske još udaljenija.

Nenad Bosnić

Foto: Shutterstock.com

Geografski? Sigurno. Alegorijski? Samo na prvi pogled.

Istanbulska konvencija je već mjesecima jedan od najaktuelnijih termina u Hrvatskoj. Digla se mlada EU zemlja da raspravlja o Konvenciji Savjeta Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja u porodici, koja je 2011. godine donesena u Istanbulu. Nakon što je donesena, valja je i ratifikovati, odnosno unijeti u pravni sistem svake države članice Savjeta Evrope, a to je izazvalo rasprave epskih razmjera. Čitava jedna zemlja diskutuje o problemima nasilja u porodici i načinima njegovog sprečavanja, pa zar to nije divno? Jebiga, nije, jer se, u stvari, ne radi o tome.

Na površinskom nivou, radi se o nečemu drugom. O višem cilju, istorijskom putu jednog naroda, sudbini čitavog čovječanstva – dakle, temama kojima se Balkan isključivo bavi.

Ustala je hrvatska desnica protiv Istanbulske konvencije, jer je smatra trojanskim konjem za uništavanje hrišćanske civilizacije. Ova konvencija, smatraju istinski domoljubi, podriva tekovine hrišćanskog braka, jednog od postulata države u kojoj ima 2,5 puta više vjernika nego u, recimo, posrnuloj Francuskoj. Ovo je, kažu, začetak uvođenja „rodne ideologije“, koja razdvaja pojmove pola i roda, ne da bi se preispitivali polni i rodni stereotipi utkani u današanja društva, već da bi se djeca navela na to da promijene pol ili „postanu homoseksualci“. Od ovih pa do argumenata da će žene i muškarci, ne daj Bože, čak i mokriti u iste WC šolje, niz je upozorenja da se pomenuti trojanski konj sada vraća iz Anadolije kao bumerang u vidu Istanbulske konvencije.

„Žena je tako samim svojim postojanjem žrtva muških opresora koji ju mogu tolerirati samo u ulozi sluškinje, a ako ona iz te uloge poželi izaći, promiče se u neprijatelja sustava stvorenog da ju utamniči. To radikalne feministkinje, čiji su postulati esencija Istanbulske konvencije, misle o kršćanskoj civilizaciji i njihov je glavni cilj uništiti ju. Svatko tko podržava takva stajališta i ciljeve ne samo da se ne može nazvati demokršćaninom u političkom smislu, nego se vrlo teško može smatrati vjernikom katolikom“, piše, recimo, Mate Mijić za Večernji list.

Foto: Shutterstock.com

Suprotna strana tvrdi da su to sve namjerno pogrešno izvedeni zaključci o konvenciji čiji je cilj da borbu protiv nasilja u porodici pomjeri sa mrtve tačke, prije nego što se dođe do… pa, doslovno mrtve tačke. Da je dokument potpisan na istoku prvi korak ka hvatanju priključka sa zapadom, koji je u ovoj oblasti otišao miljama dalje. Od jasnog zakonskog definisanja ovog zločina do uspostavljanja sistema koji će se kontinuirano baviti i zločincima i žrtvama, ljudi poput Dubravke Šimonović uporno iznose kontraargumente (njene možete pročitati na portalu Jutarnjih vijesti).

Međutim, ajmo pošteno – ne radi se ni o jednoj ni o drugoj grupi argumenata. Da se ne lažemo, radi se isključivo o sukobu unutar HDZ-a, za koji se koriste sva oružja, pa je Istanbulska deklaracija samo jedno od njih. Navodno sukob „desne desnice“ i „obične desnice“, a u suštini odmjeravanje čija je ona stvar duža između dvije garniture savremenih biznismena u državi koja očigledno nema ni poštenu ljevicu ni krštenu desnicu, već samo tu stvar u sredini.

No, nije potreban neko čije dupe sjedi u Banjoj Luci da priča o političkoj situaciji u Hrvatskoj. Ne radi se o tome u ovoj kolumni. Radi se o samo jednoj činjenici – što je Istanbulska konvencija suštinski nebitna.

Da, potpuno nebitna. Jer, vidite, tu konvenciju je još 2013. ratifikovala BiH, u kojoj moje pomenuto dupe sjedi i posmatra šta se otad promijenilo oko njega. Nećete vjerovati – ništa. „Slučajnost?“ „Izolovan primjer?“ „Kad se uBosni nešto primilo, a da je na foru zaustavljanja krvi umjesto puštanja?“ Rado bih potvrdno klimnuo na sva tri pitanja, da nije iste godine tog istog istanbulsko-trojanskog konja ratifikovala i Srbija. Da, ista ona Srbija u kojoj je samo tokom 2017. u porodičnom nasilju ubijeno 29 žena, a to je još i za radovanje bilo, jer je godinu ranije nasmrt prebijeno, ustrijeljeno, izbodeno sedam više!

Ali, koliko god ove riječi brutalno zvučale, ne radi se ovdje ni o njima. Za njih je već suviše kasno, za njih nismo učinili ništa i njih smo svjesno (o, da, svjesno!) žrtvovali. Najmanje što možemo da učinimo sada jeste da preskočimo licemjerne uzdahe i prateće „c, c, c, strašno!“ mrmljanje, nakon čega ćemo nastaviti da čekamo kraj godine, kako bismo saznali na kojem broju će ovaj put stati taj morbidni rulet.

Ne, ovdje se radi o tebi. Tebi iz Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore – vjerovala ili ne, svejedno ti je, na istoj ste udaljenosti od tog Istanbula. Tebi koja si još uvijek živa, jer je posljednji put kada te je tukao bio malo nježniji nego inače. Tebi koja misliš da to vrijedi istrpjeti zbog djece, ne shvatajući da vam je unutrašnji bol – znaš, onaj koji traje malo duže, cca 60-70 godina – zajednički. Tebi koju je udario samo jednom, ali iskreno obećao da neće više. Tebi koja si srećnica jer te ne tuče, samo ti ne da da radiš, određuje ti kako ćeš se obući, s kim ćeš se družiti… I tebi koja si najsrećnija, pa se ni u čemu od ovoga ne prepoznaješ, mada te malo podsjeća na par žena iz tvoje blizine, pa ćeš sad duboko da uzdahneš i tužno promrmljaš „c, c, c, strašno!“.

Foto: Shutterstock.com

E, o tebi se radi. Jer tebi sama Istanbulska konvencija neće pomoći. Potpisali je, ne potpisali, ratifikovali je ili ne, isto će ti biti – ako ostane mrtvo slovo na papiru, brojaćemo i dalje mrtve žene u novinama.

Sva ta naglabanja između jednih i drugih struja, aktivista i kontraaktivista, kolumnista Večernjeg i kolumnista Jutarnjeg, beznačajna su – ili ćeš se sama svakog dana i u svakoj prilici boriti da se promjene zaista dese ili ćeš pustiti da budu kvaziargument za raskusuravanje konja. Ne trojanskih, već domaćih. Ratifikovanih.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije