Hrabra LolaNaslovna vijest

Mentalna rekonstrukcija dojke: Lijepa si

Ogledalo. Stojiš ispred njega obučena u bade mantil bež boje, na kojem je rukom zašivena roza trakica, krajeva naizgled nemarno prebačenih jedan preko drugog.

Piše: Dajana Tadić

Foto: lovelyday12 / Shutterstock

Sličnu ili istu trakicu nose milioni žena širom svijeta, ali tvoja roza trakica nije ni slična ostalim rozim trakicama koje žene u februaru, martu ili oktobru stavljaju na revere kaputa. One je nose kao znak podrške.

Tebi, roza trakica je sudbina.

Podižeš lijevu ruku, prstima desne ruke dodiruješ unutrašnju stranu nadlaktice i polako se spuštaš prema ramenu, gdje skrećeš prema jamicama ispod, dok najzad ne dođeš na mjesto okršaja. Duplog okršaja. Mjesta na kojem si jednom izgubila nešto. Mjesta na koje si se vratila da bi opet pronašla ženu u sebi. Kroz komad vještačkog “mesa” oblikovanog da rekonstruiše tvoj život.

Ja te posmatram kroz sve što si mi ispričala, kroz sve što su mi ispričale žene poput tebe. Malo ih je, svaka od njih kaže da se samo najhrabrije vrate po komad svoje ženstvenosti nakon što za dlaku pobjegnu od tamne sjenke koja ih prati. Vraćaju se i rekonstruišu svoju ženstvenost, svoju privlačnost, svoju simetriju.

Rekonstruišu sebe savršenu u nesavršenost iz života prije.

A ko će im rekonstruisati ljubav prema onome što će vidjeti kad bradu polože na korijen vrata? Niko. Osim njih samih.

Gledam te, meni kao posmatraču si savršena sa šifrom koja ti diše za vratom i godinama poslije kraja borbe. Imaš dovoljno godina da znaš da život nije jedna dojka, koža bez ožiljaka i tamo neka zadovoljna šaka koja će tvoje grudi milovati u mraku. Ali i dalje se boriš sa osjećajem da nešto na tebi nije u redu.

Foto: Anetlanda / Shutterstock

Znaš li da još hiljade i hiljade njih, istih kao ti, ima komad nadograđenog mesa na sebi? I da se udaju, rađaju, dišu i vole kao i sve druge žene?

Rekonstrukcija im je donijela psihičko olakšanje.

Ne moraju da razmišljaju da li su izašle vani bez proteze, šta su obukle, kako se saginju. Ne moraju da misle o kupaćem kostimu koji će izabrati, ne čekaju u silnim redovima za ortopedska pomagala, kao da im nedostaje noga, a ne dojka. Čak su u prednosti, kažu, skinuli su im kožu sa stomaka. I prihvatile su sve što im je život pružio.

Znaš li da postoje i hiljade njih koje nose umetke, proteze i grudnjake skupe kao zlato? I nije ih briga za to, naginju se naprijed i savijaju u stranu kako ih vjetrovi života nose bez da misle o grudima i cantimetrima obima koji im nedostaju?

Znaš li da postoje i one koje nije briga, koje pred sebe i svog muškarca stupaju obnaženih slabosti i nedostataka? Znaš li da su one isto tako voljene, možda i više, od onih “savršenih” i neoštećenih žena?

I sve su one sretne, zadovoljne i svjesne da su prošle ono zbog čega su danas velike.

Ti nisi jedna od njih. Ti znaš da si rekonstrukcijom vratila formu, ali ne i funkciju. Ti znaš da to što danas nosiš na sebi nije ukras koji si tražila. I nije.

Ali to nije razlog da sebi budeš mala kada te je sudbina učinila tako velikom. Znam, ne vjeruješ mi. Misliš da sam samo još jedna od lajf koučeva koje toliko mrziš jer u životu nisu podigli ni četiri vreće patnje a propovijedaju o njemu.

Znam, sve znam, i da sanjaš o sebi kako trčiš plažom mlada i neoštećena, i da se bojiš da li ćeš rađati, dojiti, previjati i nositi. I da se bojiš da će taj otok na ruci da ti ostane doživotno, i da mrziš elastične rukave i rukavice, da ti je muka od radnih terapija, angiologa i svih drugih “ologa” koji misle da si nezahvalna i razmažena.

Foto: Anetlanda / Shutterstock

Vjeruj mi, znam, jer i ja se pipam skoro svakog dana. I ja imam taj komadić koji nedostaje, iako nemam tvoju dijagnozu. I moje su grudi asimetrične. I ja se bojim da li ću rađati, dojiti, previjati i nositi. I ja se ponekad probudim razočarana što san nije trajao duže.

I moja ruka je otečena, moji prsti su najsličniji travničkim ćevapima, lice mi je izborano od debljanja i otoka, zglobovi su mi stariji od mene duplo. Ali živim, volim, smijem se i radujem. Šta god mi ogledalo pokazalo.

I zato imam potpuno pravo da ti kažem da si otišla do pakla i nazad, a o životu nisi naučila ništa.

Da si kukavica koja je pobijedila diva, a plaši se patuljka. Da si slabić koji je na leđima ponio tonu problema, a slomio ga je gram slabosti. Da si tako obična i neprimjetna, a sudbina ti je odredila da budeš izuzetna.

I obavezu da ti kažem da si otišla do pakla i nazad i da te je to učinilo blistavom ma kakva bila. Da si pobijedila diva i da taj gram slabosti možeš da oduvaš sa svog dlana. Da te zamolim da prigrliš svoju izuzetnost, da se pokloniš sudbini koja te je učinila takvom kakva si. I da zaboraviš na grame, kilograme, centimetre i obime.

Nebitno je da li si svoju dojku rekonstruisala, da li nosiš protezu, umetak ili ništa od to dvoje, da li si ravna ili te krase ti, samo naši, ženski brežuljci. Tvoja ljepota nema nikakve veze sa likom iz ogledala.

Lijepa si! Najljepša! Jer nisi lijepa onoliko koliko ti je tijelo savršeno. Lijepa si onoliko koliko su ti srce i um blistavi.

Pročitaj još

Od iste osobe