Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Razgovor sa bh. redateljkama: Film i žene u njemu su potreba svakog društva

Iako su kinematografska zanimanja tradicionalno smatrana muškim, generacije redateljki koje predstavljaju dio bh. umjetnosti pokazuju suprotno.

Piše: Anja Zulić

Foto: narcity.com

Još tokom rata slika se počela mijenjati, kada je nekoliko djevojaka studiralo Režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Među njima bile su danas istaknute redateljke Jasmila Žbanić i Aida Begić-Zubčević, koje su i tokom studija ostvarile uspjehe sa svojim kratkim filmovima.

„Nakon rata je sve više djevojaka upisivalo Akademiju i kako se broj scenaristica, redateljki, producentica povećavao, tako se su se i sadržaji, te senzibilitet predstava i filmova mijenjali. Prisustvo žena je takođe promijenilo i formu, atmosferu, način na koji se radi. Do tada, gotovo isključivo muška profesija postala je prostor gdje možete sresti sve više žena i nikome to više nije bilo neobično“, za Lola magazin govori redateljka Aida Begić-Zubčević.

Aida Begić-Zubčević / Foto: Slobodna Dalmacija

U Aidinoj porodici nije bilo umjetnika, pa je njen odabir studija i buduće profesije za njene roditelje bio neobičan. Svjesna da posao redateljke nije lak, govori nam da je uvijek prema režiji vodio snažan unutarnji poziv, koji niti je mogla objasniti niti u potpunosti kontrolirati, pa ga nije ni dovodila previše u pitanje. Najviše je režirala igrane filmove (kratke i duge) i u svakom postoji baza koja je dokumentarna.

„Mom radu na određenoj temi uvijek prethodi ozbiljno i dugotrajno istraživanje na terenu, razgovor i rad sa stvarnim ljudima. Moj posljednji film ‘Ne ostavljaj me’ je u potpunosti baziran na stvarnim pričama i tu glume djeca bez roditelja, sirijske izbjeglice. Inspiracija su mi žene i djeca koji prolaze kroz teške životne situacije i ne gube ljudskost i smisao“, govori nam ona, te dodaje da iako se bavi ozbiljnim i teškim temama, uvijek nastoji pronaći ljepotu i humor u svemu.

Foto: IMDB

„To je vjerovatno zbog toga što sam kao tinejdžerka preživjela opsadu Sarajeva i tu naučila da nijedna situacija u životu nije samo sumorna ili samo vesela. Tako i film, i kada govori o ratu, ne znači da će biti isključivo taman i depresivan. Naravno da bavljenje ozbiljnim temama iziskuje posvećenost – intelektualnu, emotivnu, fizičku. Nije jednostavno, ali, ne znam zašto bih svoje vrijeme trošila na trivijalnosti“, objašnjava Aida.

Kada je riječ o diskriminaciji na poslu, Begić-Zubčević smatra da se manji uspjeh muškarca i dalje smatra većim od najvećeg uspjeha žene, te da je to kulturološko pitanje, a ne ekskluzivno problem redateljske profesije.

„Zanimljivo je bilo raditi, na primjer, studentske dokumentarne forme. Kada bismo se pojavili negdje među ‘običnim’ ljudima, svi bi se obraćali mom snimatelju, jer niko nije očekivao da je šef u ekipi jedna mlada žena. Na početku je i u filmskoj ekipi bilo nekih momenata koji su pokazivali da ljudi nisu navikli da žena režira. Međutim, danas to više nije slučaj“, govori nam ona.

Redateljka Nejra Latić Hulusić smatra da je režija u Bosni i Hercegovini jedna od rijetkih profesija u kojoj je zastupljenost žena koje rade i njihova plata skoro podjednaka sa muškarcima, te dodaje da su im upravo starije koleginice (Aida Begić-Zubčević, Jasmila Žbanić, Amra Bakšić Čamo, Elma Tataragić, Ines Tanović) utabale staze svjetske filmske scene.

Nejra Latić Hulusić / Foto: privatna arhiva

„Ovo je stresan posao koji se radi i promišlja od jutra do mraka. Svi moramo imati jedan cijeli sistem podrške porodice iza sebe da bismo funkcionisali. Znalo mi se desiti da se posada reportažnih kola na TV prenosima koje radim iznenadi jer je to češće posao koji rade muškarci i često smo nas tri-četiri u ekipi od pedesetak muškaraca. Ali moja iskustva su uglavnom pozitivna i ako nešto ne znam ili se pogubim moje starije kolege džentlmenski i očinski rado priteknu u pomoć. Sve je do toga kako se postaviš. Istina, ima situacija, češće od strane klijenata nego kolega, kada se obraćaju recimo kolegi koji mi asistira misleći da je on zadužen za posao prije nego ja”, za magazin Lola govori Latić Hulusić.

Shvatanja režije kao isključivo muške profesije se, po mišljenju redateljke Sabrine Begović Ćorić, postepeno mijenjaju iz godine u godinu. A iako su bh. redateljice priznate u regiji i svijetu i žene u kinematografiji sve vildjivije, sve to je još uvijek jedan spor proces.

Sabrina Begović Ćorić / Foto: Dnevni avaz

“I dalje je više muških studenata režije, no to nije do Akademije ili profesora, već do kandidata i kandidatkinja. Nastojim ohrabrivati mlade žene da se odvaže na izlazak na prijemni na ASU, kad god su u dilemi”, govori nam Sabrina i dodaje da su nju uvijek zanimale tradicionalno ‘muške’ stvari.

“Jedva sam dočekala da napunim osamnaest godina, pa da polažem vozački. Režija je došla kao logičan slijed, kao i produkcija čijim vodama sam naknadno zaplovila”, priča nam ona.

Nejra i Sabrina nisu htjele čekati da ih neko primijeti, već su odlučile djelovati i zajedno su 2011. godine osnovale Udruženje “Hava Sarajevo” čiji je primarni cilj afirmacija žena kroz umjetnost i kulturu.

“Želimo pričati priče o ženama koje su inspirativne i čija životna iskustva mogu biti ohrabrenje ženama u publici, ali ne samo kroz film, već i u drugim vidovima umjetničkog izričaja. Potrebno je da žene jedne drugima budu podrška i inspiracija. Potrebna je afirmacija kao sredstvo ojačavanja pojedinki, ali i ukupne uloge žene u društvu”, govori Begović Ćorić.

Filmovi ovih redateljki uvijek sa sobom nose snažne aktivističke poruke, a kako nam govore teme ih se uvijek ličnu tiču i muče zbog čega su spremne odvojiti godine neplaćenog rada, vremena i živaca kako bi film ugledao svjetlo dana. Kao produkt zajedničke saradnje između Sabrine i Nejre nastao je film “Undercovered”.

“Režija je zapravo pronalaženje načina kako najbolje ispričati neku priču da je shvate i nepismeni ljudi i akademici. Lakše je i korisnije bilo napraviti film o savremenim pokrivenim ženama i doprijeti do masovne publike, nego pojedinačno objašnjavati ljudima da svaka pokrivena žena nije neki maltretirani, neslobodni rob. “Undercovered” ima puno humora, opušten je i emotivan jer je priča o maramama u svijetu dobila jedan težak štih, nabijen negativnim emocijama sa obje strane i htjele smo emocijom i humorom otvoriti dijalog”, priča nam Latić Hulusić.

Osnivačice Udruženje “Hava Sarajevo” / Foto: ZagrebDox

I zaBegić Zubčević je pravljenje filmova jedan od načina kako da se izbori sa lošim stvarima koje nas okružuju.

“Stavljajući određenu temu ili fenomen u umjetničku formu, pokušavam da tu stvar razumijem i preživim. Pokreće me gomila neispričanih priča, ljudi koji nemaju glas, a trebalo bi da se čuju. Te divne, jake žene u Bosni i Hercegovini koje opstaju uprkos nepravdi i teškoćama su moja inspiracija“, govori ona.

Na kraju, sve sagovornice ističu da će im glavni pokretač uvijek biti ljubav prema odabranom pozivu i filmu, za koji Latić Hulusić ističe da je “jedna jako skupa, neću reći igračka, nego potreba svakog društva”.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije