Naslovna vijestRadoznala Lola

Vlado Podany: Rokenrol je moja davnašnja ljubav, s takvom curom se ne raskida

Muzički put Vlade Podanija (Vlado Podany) počeo je još u djetinjstvu kada su mu roditelji kupili klavir.

Razgovarala: Vesna Drakulic

Iako ga je dotad više zanimao fudbal, jednog dana je ostao kod kuće, sjeo za klavir i tako je sve počelo.

Osamdesetih godina prošlog vijeka svirao je sa Željkom Bebekom i “Divljim jagodama”, čak je i tokom rata radio u studiju i pisao muziku. Iza njega su dva studijska albuma, autorsko djelo “Sarajevo Waterdance”, koncipirano na multietničkim strukturama bosanske tradicionalne muzike, muzika za filmove “Hiljadarka” i “Ostavljeni”, te rad na dječijem mjuziklu “Plavi zec”.

Danas ovaj pijanista publiku oduševljava svojim autorskim kompozicijama, ali i obradama svjetskih i domaćih hitova. U intervjuu za Lola magazin Vlado govori o svojim muzičkim počecima, rodnom Sarajevu, te otkriva kako će zvučati njegov treći album pod nazivom “Grand Piano”.

Kako ste se odlučili na to da muzika i, prije svega, klavir, postanu Vaš životni poziv?

Nisam se ja nikad na to sam odlučio već su muzika i klavir mene pronašli. Imam i porodičnu tradiciju u fudbalu, moj djed je osnivač fudbalskog kluba „Željezničar“, što malo ljudi zna. Bilo je sasvim logično da mene ta linija povuče. Samo se jednom dogodilo da se ta promjena u razmišljanju dogodila u obliku klavira. U tom momentu je bilo jako važno da ja odmah pružim otpor prema tome, da ništa ne zamijeni moju ljubav prema fudbalu. Međutim, jednog dana je padala kiša, niko nije mogao izaći van i u tom momentu ti ostaje da vidiš samo šta je to novo došlo u kuću, a kod nas je to bio klavir. Moj prvi kontakt s klavirom je uslovio da odmah počnem razmišljati o tome kao o vječnoj ljubavi.

Foto: privatna arhiva

Da li ste uspijevali da uskladite te dvije ljubavi?

Kod mene je u familiji bila čudna postavka zato što je moja mati u mladosti svirala klavir i završila je nižu i srednju muzičku školu. Njena sestra je i dan danas pijanistica, profesorica klavira na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. U porodici smo bili podijeljeni – pola muzičara, pola sportista. Ja sam dotaknuo obje sfere, ali sam u muzici najviše ostao zato što je to bila veća ljubav nego fudbal, ali bila je uslovljena i fizičkom povredom. Godine 1982. sam bio u JNA na odsluženju vojnog roka u Somboru i tamo smo na fudbalskom stadionu svakog utorka imali dogovoren fudbalski meč. Sve je bilo super dok nisam povrijedio skočni zglob i to je bio kraj profesionalnog razmišljanja o fudbalu i trenutak koji me je potpuno odvojio od sporta.

Ja nisam bio striktno zaljubljen u klasičnu muziku jer me je malo od toga odvukla činjenica da su muzičari koji izvode tu muziku zapravo reproduktivci. Oni sviraju tuđu muziku, žive tuđi život, to što sviraju doživljavaju kroz energiju i glavu autora. Mene nije vuklo to, već kreativnost i stvaranje. Duhovni vođa u muzici mi je bio Laza Ristovski. Zato sam se već pred samu Muzičku akademiju odlučio da ne idem na kompozitorski odsjek jer se pod tim podrazumijeva komponovanje klasične muzike. Upisao sam nastavnički odsjek, takozvani teoretsko-pedagoški kojem je pristupala većina muzičara u gradu.

Vlado Podani i Laza Ristovski / Foto: privatna arhiva

Da, Vi ste osnovali i prvi privatni muzičko-edukativni centar “Academia”, u kojem svoje znanje prenosite drugima.

Tako je. To je bila jedina logična stvar koja mi se mogla dogoditi u životu – da imam svoj muzički centar. Nijedan klasičar se ne bi odlučio na osnivanje neke muzičke škole. Moje kolege i ja smo prije rata osnovali muzički centar “Mecena” i on je trajao do 1992. godine. Nije nam bio bitan uzrast učenika, već duh unutar osobe. U toj školi su bili dijete od šest i čovjek od 42 godine koji je poslije posla dolazio na časove. Nije bilo nikakvih kompleksa, niti sujete. Bilo je potpuno razumljivo da ljudi osjete draž muzike.

Sredinom osamdesetih, na poziv Željka Bebeka, svirali ste na projektu “Željko Bebek i Armija B”, nakon njegovog odlaska iz “Bijelog dugmeta”. Čega se najviše sjećate iz te saradnje?

Sjećam se svega. Kad bih poželio da mi se dogodi otprilike isti scenario događanja kao te 1985. godine htio bih da to bude na isti način zato što je to bilo. Stvari su se jako brzo odvijale, bez obzira što je tada život bio sporiji. Nije bilo računara, razmjena informacija na današnji način i stresa. Sve je bilo tačno u skladu s tim vremenom. Sasvim je logično da ti se u studiju u kojem radiš odjednom počnu pojavljivati face koje si dotad gledao samo na televiziji. Bebek je, kao stari vuk, našao četiri momka koji samo odlično sviraju, ali ne razumiju taj način života. No, sam ulazak u taj svijet je bio vrijedan svega. Ako si ušao u taj svijet onda moraš pokazati da ti je tu mjesto.

Foto: privatna arhiva

Tokom cijelog rata bili ste u rodnom Sarajevu, radili ste u studiju, pisali muziku za serije i reklame, čak ste osnovali sa prijateljima muzičku produkciju “Rasa”. Kako ste funkcionisali tih  godina, kada je muzika u pitanju?

Bijeg od stvarnosti je biti u muzici. Ako iskoristiš taj trenutak, onda si se spasio. Prilično mali broj ljudi koji je izašao s glavom na ramenima iz rata mogao je da računa na to da će neke fakture da dođu kasnije. Ima nekoliko primjera da ljudi dožive neka psihička rastrojstva 10-15 godina nakon rata. Te fakture su tada upisane i čekaju pogodan momenat da čovjeka razvale. Nama se to nije moglo dogoditi zbog toga što smo bili prisutni u našoj osnovi svaki dan. To su ružna vremena i za sjećanje i za pričanje, ali zapravo ja sam, zahvaljujući muzici uspio da ostanem potpuno normalan. Mene je više brinulo kako ću aranžirati neku kompoziciju nego da li ću tog dana naći pet litara vode ili ne. U tim godinama ja sam izvrnuo problem znajući da će me to mentalno spasiti. Fizički, čovjek je samo duh u ambalaži koja ima fizički izgled i oblik, ali ako pokvariš ono što je unutra, fizički izgled te ne spašava. U ratu sam snimio oko 5000 pjesama. Meni je bilo bitno da radim.

Foto: privatna arhiva

Šta Vas je tada zadržalo u Sarajevu?

Bez obzira na to što sam dva puta po mjesec i po dana bio van BiH i što sam imao ponude iz Dablina da ostanem, da živim u Irskoj, meni to nije padalo na pamet. Lijepo je biti svjetski stanovnik onoliko koliko tebi tvoj habitus to dozvoljava. I Njujork je super, i Čikago, i Florida, sve je to krasno, međutim, samo se u svom gradu osjećaš kao građanin zato što jednostavno kad u Minhenu izađeš iz svoje sobe ili stana, nije to tvoj asfalt, ni tvoja trava. Biti u svom gradu je najljepša stvar na svijetu. U periodu od 1992. do 1995.  sam imao priliku da sviram u UNPROFOR-u. Četiri puta mi je jedan oficir nudio otvoren avion za Francusku. Prvo, Francuska nije moje govorno područje, drugo – šta ću ja tamo? Sva četiri puta sam mu rekao da sam mu beskrajno zahvalan, ali da se ne trudi zato što me neće usrećiti.

Foto: privatna arhiva

Sa Dinom Merlinom ste 2000. godine krenuli na veliku turneju po Americi i Evropi. Kakvo je to bilo iskustvo za Vas?

Dino je veliki profesionalac. Što se tiče posvećenosti poslu, ja ozbiljnijeg čovjeka ne znam. Međutim, ja se s njim nisam htio družiti jer s mog aspekta on nije čovjek za druženje. Čak sam ga i u avionu zamolio da se ne družimo kada dođemo u Ameriku. On me pita zašto, a ja mu odgovorim: “Zato što si ti partibrejker”. Išli smo na neku svirku uživo, slušali smo bluz, kantri ili rokenrol bendove, velike zvijezde,  i on bi na pola koncerta rekao da mu se spava i da bi išao kući. Prvo je govorio da neće biti tako i upravo to uradi! Privatno ga ne poznajem dovoljno, ali sa ovog muzičkog aspekta govorim da je on jedan od najvećih profesionalaca koje sam sreo u životu i tu mu skidam kapu.

Poslije „Sarajevo Waterdancea“ radili ste muziku za filmove  “Ostavljeni” i “Hiljadarka”, kao i za prvi dječiji mjuzikl “Plavi zec”. Kako, zapravo, osjećate muziku za film?

Muzika za film je jedan poseban, potpuno drugačiji osjećaj kada je autorstvo u pitanju. Ja ne spadam u kreatore muzike za film na način na koji ovi danas misle da se radi. Napišu kompoziciju, pjesmicu koja ili otvara ili zatvara film i oni to zovu soundtrack i kažu da su pisali muziku za film. Ne. Pisati muziku za film se u tom svijetu zove score music. To su partiture koje prate scene u filmu. Ako je neka scena dovoljno strašna ti moraš muzikom oslikati taj horor, ako je dovoljno ljubavna moraš je tako i oslikati, ako je duhovita, moraš joj dati malo smijeha. To je muzika karaktera i u tome sam bolje uspio u “Hiljadarki” jer sam imao više slobode nego u “Ostavljenim”. Potpisao bih da čitav život radim muziku za filmove, da ne moram da radim nešto drugo.

Foto: privatna arhiva

Da li već imate ideje za sljedeći CD?

“2.0.1.2” je kompletno autorski album, klavir je jedan od instrumenata koji sam tada svirao, ima tu i dosta klavijatura. Sad se ponovo vraćam na klavir. Ako želite da čujete kako će zvučati novi album poslušajte moju obradu kompozicije “Eleanor Rigby” od “Beatlesa”.

Postoji li neko s kim biste voljeli da sarađujete, a još uvijek niste?

Ostala mi je neostvarena želja da radim sa Goranom Bregovićem. To je jedna stvar koja me je vukla nekoliko godina, ali više ne zato što bi se tu možda dogodilo preklapanje u kreativnostima. Goran razmišlja na jedan sasvim drugačiji način u odnosu na mene. Naravno da bi se tu dogodio spoj koji bi rezultirao nekim dobrim djelom, međutim, mislim da je možda čak i pametnije to ne raditi.

Ko je Vlado Podany privatno, kada nije za klavirom, u studiju ili na pozornici?

Da ne znate kako izgledam, pretpostavljam da bih vam bio jedan sasvim normalan čovjek koji radi sve ono što treba da rade normalni ljudi. Ne možeš živjeti život muzičara 24 sata. Postoje trenuci kada ja uopšte ne čujem kad mi neko nešto govori ako sam konektovan na muziku. Mogu da kažem da sam neko ko je sigurno, kad je muzika u pitanju, uvijek dva metra iznad zemlje. Jednostavno, taj neki oblačić u koji se ja fino montiram i parkiram je nešto što me prati čitav život.

Imam priliku da živim normalan život, ne živim savršeno kao što niko ni ne živi u ovoj zemlji jer ne spadam u kategoriju ljudi koji su ukrali neke pare pa loše spavaju. Izvrsno spavam. Toliko mi je nedovoljno ovo što sebi radim da sam se nedavno odlučio da ponovo radim s Tifom. Tifa je napravio mali bend, pa ćemo da sviramo i odgovara mi taj život na bini, u rokenrolu. Rokenrol je moja davnašnja ljubav, s takvom curom se ne raskida.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije