Hrabra LolaNaslovna vijest

Ostala je u bolničkoj sobi sa novčanicom od 100 maraka, potpuno ugašena

Bio je početak juna. Beograd je najljepši u proljeće, čak i sa onom košavom koja duva neumorno i ne mari za godišnja doba.

Piše: Dajana Tadić

Foto: shutterstock.com

Ta godina je bila neobično lijepa, julski topla već tamo oko Đurđevdana, sa procvalim beharom na svakom koraku ovog našeg lijepog Balkana. Bila je to godina sa proljećem u kojem niko ne bi trebao ni da uživa sam, a kamoli da sam pati.

Sjećam se nje. Došla je pred kraj mog trosedmičnog boravka u prvoj sobi na lijevoj strani predugačkog hodnika odjela. Na prvi pogled, pomislih kako će zamijeniti moju veselu i inspirativnu cimerku koja mi je danima bila majka, otac, sestra, brat, drug, drugarica, psiholog i sveštenik. Sve! Ta misao je otišla iz moje glave onog trenutka kada sam, pokušavajući da ipak uspostavim komunikaciju sa tim ugašenim licem, vidjela tužne i ispaćene oči i nemarno bačenih sto maraka na krevetu koji joj je bio namijenjen. 100 maraka. Bosanskih. U Beogradu.

Čovjek srednjih godina, vidno netrpeljiv i u žurbi, oronuo i sijed, umoran od rada, života i sebe samog, doveo je djevojku od nepunih 30 godina i malignom dijagnozom na liječenje u Beograd i ostavio je u sobi sa novčanicom od sto maraka. Pružio joj je ruku ispucalu i grubu, poljubio je slavski tri puta, zaparao neobrijanim licem i izašao. Rekao joj je da mu javi kada je budu puštali kući, da dođe sa sanitetom po nju. Kao da će to da bude prekosutra, a ne za mjesec, tri ili godinu.

Moja cimerka. Novi stanovnik mog mikrokosmosa bila je djevojka koju je otac poljubio tri puta i ostavio je sa novčanicom od sto maraka i bosanskim brojem telefona na odsluženje vojnog roka bez određenog trajanja. Imala je petnaest maraka na računu, i to je rekao, poslaće joj još ako potroši. Na šta da troši, pomislih, kad si joj rekao da zove tek kad bude izlazila?!

Foto: shutterstock.com

Upoznale smo se već u prvim minutima nakon njegovog odlaska. Slab stisak ruke, pogrbljena leđa i pogled koji je uvijek gledao pomalo u stranu, nikad u oči sagovornika, to su bile njene osobine. Nije pričala puno. Na glavi je uvijek imala periku, nemarno namještenu, kao da je bilo bitno samo da pokrije ćelavu glavu, a za izgled je nije bilo briga.

Nije šminkala trepavice iako ih je imala, za razliku od mene koja sam ih šminkala iako ih nisam imala, nije crtala obrve, nije nosila nakit krišom kada doktori nisu tu i skidala gornji dio pidžame da obuče majicu sa natpisom “ovdje ko ne poludi taj nije normalan”.

Nije čekala subotu da u nečijoj sobi gleda Sašu Popovića i njegove Zvezde, nije se ljutila što je Hurem loša prema Mustafi. Nije je zanimalo ništa što je zanimalo nas koji smo hodali bez perike, i doktore i druge bolesnike gledali u oči, smijali se širom otvorenog srca i vukli se iz sobe u sobu tražeći razonodu.

Sve u njoj bilo je potpuno ugašeno. Ali je u tim očima bilo neke zlobe, doza zavisti i podrugljivosti. Samu sebe sam osuđivala zbog toga, ali često sam poslije razgovora sa njom pamtila samo jednu rečenicu: “Oko tebe se vrti pola odjela i Banjaluke, ti i ne znaš šta je bolest.”

Foto: shutterstock.com

Da li nas muka učini lošima? Tada sam po prvi put u životu sebi postavljala to pitanje? Danima, po nekoliko puta, pokušala sam da opravdam njene zlokobne komentare, njenu ljutnju kada joj kažem da mora da se trgne da bi živjela, pobunu kada joj doktori u viziti zamjere miris cigareta.

I nisam našla opravdanje. Ni za sve ljutnje, ni za sve situacije u kojima mi je rekla da sam loša osoba jer joj ne želim reći brojeve telefona naših ljekara. Ni za svako prevrtanje očima kada joj kažem da će osmijeh od ljekara dobiti tek kada se i ona njima nasmije. Nema opravdanja. Jer za zavist i ljutnju nema razloga.

Muka nije ono što nas može učiniti lošima, ako već ne leži u nama. Ja jesam bila naporna, plačljiva, tražila sam sve i svašta i kada sam željela i kada nisam, ali nikada nisam pomislila da vrijeđam, okrivljujem i govorim drugima da su loši.

Foto: Pixabay.com

Otišla sam kući prije nje. Poslije dvije godine sam je opet srela, dolazila je na banjalučku hematologiju kada sam imala kontrolu. Opet sa ocem, perikom i onim teškim pogledom punim prekora. Taj pogled me je pekao na koži kao i onih dana kada smo se upoznavale.

Da li sam je žalila ili osuđivala sebe što je ne žalim ni danas ne znam. Ali znam da sam u dva susreta sa njom postajala teža za jednu sudbinu koju ću pamtiti po krupnih sto maraka na bolničkoj plahti i odgovoru na pitanje da li nas muka učini lošima. Ne, muka nas ne učini lošima ukoliko to i u dobru nismo.

Sljedeći put kada se u ličnom stradanju nađete pozvanim da osuđujete ili kažnjavate, sjetite se da vam nijedna muka ne daje za pravo da upirete prstom. Praštajte sebi, voljenima i strancima. Jer, nikad ne znate da li je muka onog naspram vas veća.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije