Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Proklet svijet u kojem je prežderavanje moderno

Kao i sve u životu, tako i život u velegradu ima svojih prednosti odnosno mana.

Piše: Ana Kolar

Foto: Unsplash.com

Čim je više ljudi statistički je lakše i vjerojatnije naići na više bogatih, ali i više siromašnih. Više tužnih priča. U Zagrebu na dnevnoj bazi naiđeš na desetak prosjaka i drugih tužnih životnih situacija.

Eto, baš prođeš pored žene koja ti se žali da je gladna, iako znaš da je ta konkretno više žedna nego gladna, ali gladnih, nažalost, ima. I daš im koliko možeš i hoćeš, nakon toga nastaviš dalje sa svojim životom. Sit. Uzimaš mobitel u ruke vrlo vjerojatno i prije nego se namiri želudac te neke starice kojoj si poklonio dvije–tri kune, jer njoj mora nekoliko ljudi udijeliti koju da bi se zasitila u nekoj pekari ili dućanu, i na mobitelu vidiš da je neki tvoj frend lajkao video u kojem netko ždere što je više moguće svega u nekom kratkom i zadanom periodu.

Ne primijetiš to odmah, ali internet je prepun  takvih (uz ostale) gluposti. Svakodnevno se snimaju, lajkaju i dijele filmići s prežderavanjem. Uopće nije bitno tko je na videu i što jede, nameću nam da je jako zabavno, zanimljivo i poduhvatno utrpati u sebe sve što režija traži. I onda postanu viralni, ti neki videi raznoraznih izazova prejedanja, svi ih vide, bez obzira jesu li reagirali ili ne, ali svi znaju za onog nekog koji usiše 17 hotdogova u minuti. Ali ne znaju svi za tamo nekog znanstvenika i njegovo novo otkriće.  Jer nam, od straha, ne padne na pamet niti pomisliti koliko imamo neiskorištenog potencijala.

Gladni smo za promjenama, novitetima, a gladni smo i za pravim informacijama o gladi.

Foto: panitanphoto / Shutterstock

Na tim videima ne vidi se glad, barem ne za hranom, nego samo i isključivo za pažnjom. I dok svakodnevno ljudi umiru od gladi, trend prežderavanja odavno je nadišao sfere videa na društvenim mrežama. Danas je popularno biti, što bi se reklo, “stalno gladan” odnosno stalno jesti i to sve što je moderno. Mjesecima se jedu hamburgeri, pa onda kebabi, vafli, palačinke, smutiiji… Sve odjednom odnosno u istom danu. A gotovo nitko ne razmišlja ne samo koliko je sva ta hrana nezdrava nego i nepotrebna.

Ljudi ne troše energiju na fizički posao kao nekad, nije im potrebna količina hrane kao radniku koji cijeli dan radi u polju, a i taj je jeo manje od prosječnog internet korisnika u 21. stoljeću.

Zbilja su vam smiješni videi mršave cure koja pojede veliku teglu Nutelle u 3 minute? Ili nekog frajera koji pojede sendvič dugačak metar i pol? Ili oni svi kvazi recepti u kojima se pretjeruje sa slojevima sira, čokolade ili općenito svim sastojcima?

Ako vam je to zbilja smiješno, onda nikada u životu niste bili gladni. Ali onako, ne mislim na glad kad imate dan ispunjen obavezama pa prvi obrok satrete navečer kad vam je želudac već zalijepljen za kičmu, mislim na glad kad niste jeli danima, ili ste jeli jedno jelo par dana jer znate da nemate niti ćete imati nešto drugo za jesti. Svatko tko je iskusio pravu glad vjerujem da mu se okreće želudac na trend prejedanja. Ne moramo otići daleko da bismo vidjeli tu glad o kojoj govorim. Dovoljno je, nažalost, otići u susjednu zgradu ili ulicu, ali sigurno tamo ima nekog tko bi 17 hotdogova rasporedio na tjedan dana i bio bi, barem fizički, sit.

Foto: Unsplash.com

Kad su se prije par godina pojavile one palačinkarnice, u kojima je kila svega što ti padne na pamet, koje divno izgledaju na instagramu, a realnost je da je rijetko tko pojede do kraja (ja svakako ne) pao mi je mrak na oči. I to ne zato jer je nezdravo ili neukusno, nego zato što postoji razlog zašto sam u 15 godina otkako kuham, palačinke pekla manje od 10 puta (dakle, rijeđe od jednom godišnje) jer ih ne mogu vidjeti. Bio je taj neki period u mom djetinjstvu, kad smo nas troje zakonski ostali sami s ocem koji nije bio nešto vješt ni s kuhačom, a bome ni s novcima.

Imali smo najnovije tenisice, dva Playstationa, televizor skuplji od svih u zgradi, a znalo se, i to često, dogoditi da jedemo palačinke svaki dan. Nekada niti to. Frižider je bio prazan, a gle čuda, DVD player nije jestiv. Niti listići iz kladionice nisu bili jestivi, odnosno često su oni nas jeli.

Kad nije bilo palačinki, bilo bi graha (niti to nisam skuhala više od dvaput u životu) pa danas, 20 godina kasnije odem na tanjur graha na Sljeme i izguštam se, zaboravim da ga se s tugom prisjećam iako glad ne mogu zaboraviti. Tako ne mogu niti gledati videe ljudi koji se prežderavaju količinom hrane kojom bi se moglo nahraniti desetak gladnih ljudi. Desetak, ali onih gladnih hrane, ne pažnje.

Tugu možda i zaboraviš, ali glad nikako. Iako, moja glad nekad nije ništa u usporedbi s gladi onih koji vjerojatno ni ne znaju da postoji moda prejedanja. Njima hrana nije moda nego potreba, što bi, uostalom, trebalo i svima nama biti.

Do idućeg puta, hranite tijelo, a ne modu.

Zagrljaj,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe