Hrabra LolaNaslovna vijest

Šta nije u redu s mojim bedrima?

Čini se da radikalna ideja o ženama kao ljudskim bićima polako prodire u naše društvo, i to je stvarno lijepo.

Redakcija

Izvor: Ella Hague - womensmediacenter.com / libela.org

Foto: “Judgments”, Rosea Lake

Ovako je Ela Hag (Ella Hague) počela svoju priču za Women's Media Center, prenosi libela.org, u kojoj je pisala o svom iskustvu koje se tiče nošenja suknje, situacije da ti se vide bedra, uticaju na muškarce i o svemu tome u školi i životu uopšte. Ovako nastavlja:

Možemo glasati, imati vlastite bankovne račune, a ponekad čak i dobiti plaćeni porodiljni dopust, kako ne bismo posteljicu morale skupljati s radnog stola.

No, kao netko u čijoj srednjoj školi postoji pravilnik odijevanja, pitam se koliko daleko uistinu sežu te kulturne promjene. Čini mi se da se ženska bedra još uvijek smatra nevjerojatno uvredljivima. Gornje polovice mojih nogu možda su obložene istim organom koji pokriva ostatak mog tijela, ali izložim li u školi taj specifični dio kože, izazivam skandal.

Prvo me pogledaju već uvježbanim pogledom, koji mi poručuje: “Draga, ti i tvoja bedra ste nas stvarno razočarali. Tvoje nepokrivene noge dokaz su da uopće nisi tako bistra i, dakako, da patiš od Elektrinog kompleksa”.

Iako pogled govori dovoljno, komad gole kože iznad koljena prisiljava ih i da komentiraju. Govore stvari poput: “gospođice Hague, morate kupiti drugu suknju”, ili “Ella Hague, vaša je suknja poprilično kratka”, ili, najmanje suptilno i moj osobni favorit: “Ne bi vam se svidjelo što se vidi straga kada se sagnete”.

Kao prvo, ne. Jednostavno, ne.

Kao drugo, iako ste mi dali do znanja da mi je suknja prekratka, ne trebam novu suknju. Zapravo mi se sviđa što vas ova koju nosim vrijeđa.

Treće, obećajem da se nikada neću sagnuti, no osjetim li ikada potrebu da to učinim, ne bojte se – pobrinut ću se da za ovu prigodu nosim najbolje donje rublje.

Ovakvi su razgovori posve uobičajeni za mene i moje prijateljice. No, jedan incident prije nekoliko mjeseci nije bio. Pod odmorom sam hodala školskim hodnicima, kada je jedna nastavnica zaustavila mene i moju prijateljicu kako bi prokomentirala duljinu naših suknji. Nastavnica je, naime, tvrdila da nam se vidi desetak centimetara bedara više nego bi smjelo.

Fotografija koja je bila dio kampanje “A Woman's Worth” / Izvor: terre-des-femmes.ch

Potom nas je odvela u učionicu u kojoj su bili još neki učenici i učenice, gdje smo se kolektivno vratili u pedesete godine prošlog stoljeća nakon što nas je natjerala da kleknemo. Dijelom sam očekivala da će odnekud izvući šibu i izudarati nas po uvredljivim bedrima, ali samo je nastavila s prodikama o tome kako ćemo skandaloznim suknjama uništiti navodno besprijekornu reputaciju škole – bez obzira na činjenicu da je škola puna pušača, korisnika droga, pijanica, te da se glasno pozdravlja puki dolazak na nastavu – naša bi izložena bedra, navodno, ponizila našu školu.

Nastavnica nas je zatim pitala što bi ljudi rekli da nas vide u takvim suknjama. Klečeći na tvrdom podu, kipeći u sebi, nisam imala pojma na što aludira. Tada je pogledala ostale učenike u razredu i shvatila sam da njezino pitanje nije retoričko. “Drolje, gospođice”, odgovorila je djevojka iza nas. “Drolje”. Samo je kimnula glavom i rekla nam da razmislimo o svom užasnom nedjelu. Nakon toga nas je napokon pustila.

Izašla sam iz učionice potpuno šokirana, pitajući se što se, dovraga, upravo dogodilo. Bila sam zapanjena činjenicom da je nastavnica, koju sam doista voljela i cijenila, mislila da je postupila savršeno ispravno za 2017. godinu.

Razmišljala sam o prosvjedu pred zbornicom i potpisivanja peticije, ali na kraju nisam učinila ništa od toga. Posve iskreno, bilo me strah. Nakon tog događaja često sam razmišljala o razlozima zbog kojih nastavnici smatraju moja bedra tako odbojnima i grešnima. Prvi je razlog, čini mi se, zabrinutost nastavnika da deset centimetara moje kože može zbuniti sve dečke u školi i odvratiti ih od učenja. Kao da je moja koža jedini uzrok njihova akademskog neuspjeha. Korisnik LSD-a iz zadnje klupe nesumnjivo je imao velike nade o odlasku na Harward, ali ja sam baš morala paradirati sa svojim golim bedrima i uništiti mu san o diplomi Ivy League sveučilišta.

Na tom tragu, moja bedra očito dekoncentriraju i nastavnike_ce. U mojoj je školi uobičajeno da učenici_e vrište i bacaju stolice, na što nastavnici_e reagiraju prilično smireno. Ali ako im pogled nehotice sklizne na deset centimetara moga bedra koje sam tako drsko izložila, posve se pogube. Ili su toliko uvrijeđeni_e i zbunjeni_e mojom kontroverznom odlukom da padnu u komu, ili su toliko napaljeni_e da se više ne mogu usredotočiti i trebaju prileći da se saberu. Neki dan sam to testirala kada je nastavnica komentirala duljinu moje suknje, upitavši je pale li je moja bedra. Bila je užasnuta mojim pitanjem, pa pretpostavljam da je posrijedi prvi razlog.

Foto: Diana Indiana / Shutterstock

A tu je, što me osobito razbješnjuje, i dvostruki standard koji sve to naglašava. Nastavnici ne žele da pokazujemo kožu, ali dečki u školskom dvorištu redovito skidaju majice i izlažu torza. Na taj prizor nastavnici neće ni trepnuti. Dečki mogu zavrnuti kratke hlače mnogo više od moje suknje i nitko neće ni pisnuti. Je li to jednako? Je li pošteno? Naravno da dečki smiju pokazati kožu, ali isto tako smijemo i mi, kvragu!

U usporedbi s drugim seksističkim problemima, duljina suknji je sitnica. No to u konačnici šalje poruku s mnogo ozbiljnijim značenjem.

To je još jedan način na koji naše društvo seksualizira mlade žene i govori im da trebaju mijenjati svoja tijela kako bi umanjile tuđu nelagodu.

Osim toga, moramo se riješiti poriva da osuđujemo odluke žena da pokazuju svoja tijela. Ženska tijela, poput ostalih tijela, samo su nakupine stanica. Zašto je dodatno masno tkivo na nekima od tih tijela skandalozno ili neprihvatljivo?

Nastavnici_e nas posramljuju zbog izlaganja naših tijela, šalju pisma našim roditeljima i šalju nas u kaznu kada preispitujemo njihovu logiku. Možda bi se umjesto toga trebali_e brinuti o markiranju, a ne o mojoj suknji. Trebali_e bi motivirati djecu na učenje, umjesto da ih ponižavaju zbog duljine suknji. Trebali_e bi raditi na širenju znanja, a ne produljivanju odjeće. Ne govorite mi da dekoncentriram; naučite dečke samokontroli i da se ne daju tako lako smesti. Prestanite govoriti “muški su ti takvi”. Učite dečke da budu ljubazni, učtivi, inteligentni, obrazovani, a ne seksisti.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije