Hrabra LolaNaslovna vijest

Čast je biti dio sile koja je razotkrila đubre Harvija Vajnstina

Svi koji imaju ikakve, a i svi koji nemaju nikakve veze s novinarstvom, znaju koliko ja čast dobiti Pulicerovu nagradu.

Piše: Jelena Pralica

Foto: Denis Makarenko / Shutterstock

To vam je dokaz da nešto opako dobro radite. Da kopate tamo gdje je potrebno. Da ste na pravom tragu i da će vaša priča potaknuti svijet da postane bolje mjesto za nas ljude, nerijetko lošeg kvaliteta.

E, dok god ima novinara koji te loše pokušavaju smjestiti upavo tamo gdje i pripadaju, vjerujem da ima nade. To vam je ono kad upirete prst u svako, kako vi to volite da kažete, bijedno piskaralo, koje se drznulo da piše o zdravstvu na samrtnoj postelji ili što su penzije male pa svako veče, kad se manje vidi pa je valjda i manje sramota ipak vidiš, jer, jebiga može ti se još si mlad, imaš dobro oko, stare ljude gdje kopaju po kontejneru, ili da iznova i iznova podsjećaju da se porodično nasilje ne dešava tamo negdje, već tu do tebe, a ponekad i u tvojim zidovima, samo što ti uporno stavljaš još jedan sloj izolacije.

Svikli smo da ištemo samo lijepe stvari, lijepe priče i lijepe teme, jer ko će opet da sažvaće još jednu pretučenu ženu i još neko dijete s poteškoćama u razvoju kojem je uskraćeno pravo da se školuje. I treba da vapimo za tim, jelte, pomalo nam neznanim pozitivnim temama, jer fakat jesmo okruženi onim grozomornim. Ali, znate šta, nije to što novinari baš hoće da ih iskopaju, već zato što ih je toliko i toliko su maligne da je govoriti o njima jedini način borbe, promjene i spasa – kolektivnog.

Foto: Abraham Magnawa / Shutterstock

Ne, nisu novinari lešinari, dobro, nisu svi. Lešinare i ne držim za novinare. Novinari nisu ni oni koji se naslađuju tuđom mukom, to su ti isti lešinari. Novinari su vam, dame i gospodo, oni koji će ukazati na društvene anomalije, koji će pokazati na sve perverznosti društva čiji ste dio i vi, na sve ono što vas kao građanina tišti, zbog čega živite lošije i zbog čega vas tretiraju lošije, samo je pitanje koliko i kako ćete shvatiti novinarske ukaze i to da oni zapravo žive od toga što se bore da vi bolje živite. Da, nekad je lakše ispucati pojam bijedno piskaralo i nastaviti čitati o depilaciji.

Samo što tu među tim silnim dlakama, ima i novinara koji će prokopati podzemlje, političke afere, gramzive umove, milionske krađe, ratne huškače, razne dilare i kriminalce, ukazati na njih, biti hloramfenikol za vaše oči. Da, znam da je nedovoljno takvih ovdje kod nas, jer mi smo isuviše mali. A i njih olako raščerečite da vas opet kontaminiraju. I da, znam da su naši mediji male mace za tamo neke negdje, ali sve to ide jedno s drugim, ima tu malo para, malo muzike, malo nepotizma, malo ljudske gluposti, previše svega i svečaga.

I da, znam da vjerovatno samo formalno pripadam grupi koja čini novinarsku silu. A to vam je jebena sila, nemojte to nikad gubiti iz vida. Znam da smo mnogi mi premali za nešto tako veliko kao što je Pulicer, ali dovoljno veliki da shvatimo bitnost posla koji su odradili ljudi koji su ga zaradili. I koliko im je bio trnovit taj put. S koliko se iskušenja susreću i koliko je rizično progovoriti o nekim stvarima o kojima je do tada bilo bolje ćutati. Da biste vi saznali za njih.

Stoga je, makar i kao kap u okeanu, čast biti dio novinarske sile koja je razotkrila jednog Harvija Vajnstina. To govorim i kao žena. Zadovoljstvo je vidjeti kako su najprestižniju nagradu američkog novinarstva dobili novinari magazina “The New York Times” i “New Yorker” jer su raskrinkali skandal u vezi sa Harvijem Vajnstinom, izveštavanjem koje je ulilo energiju pokretu #MeToo i pokrenulo svjetsko suočavanje sa seksualnim prestupima na radnom mjestu.

Foto: Alrandir / Shutterstock

Dobili su Pulicerovu nagradu za službu javnosti – dakle, ne zato što su kopali po mračnim tunelima naše ljudskosti u potrazi za adrenalinom, iako vas novinarstvo obuzme kao čist adrenalin, već stoga što su tragali za nekim društvaenim obljenjem, znajući da je javno progovoriti o njemu jedini način izlječenja!

Zato, nemojte nikad bez osnova upirati prstom u novinare, samo zato što opet pišu o nekim teškim temama. Te teške teme vode ka onim lijepim o kojima bismo svi radije da slušamo. Ali da neko nije zbacio koprenu sa lica Harvija Vajnstina i sličnih predatora, oni bi vjerovatno i sad negdje zlostavljali neku ženu, pribijali je uz zid ili tretirali kao svoje seksulano i svako drugo roblje, držeći na gotovs osmijeh za reflektore i kamere, za nas koji ištemo samo lijepe teme.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije