Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Neka djeca majke u zatvoru ne vide godinama i tome tek rijetki pridaju pažnju

Koliko jedna riječ može da ima na snazi vrlo je lako vidjeti na primjeru riječi “zatvor” kada označava ustanovu koja služi za smještanje osoba lišenih slobode tj. zatvorenika.

Piše: Anja Zulić

Foto: Hrvatsko dizajnersko društvo

Foto: Prazis Images / Shutterstock

Upotrebljavamo je često, najčešće kada želimo da pokažemo gdje je onima koji čine nedjela mjesto i da treba da budu kažnjeni. Kako se uloga zatvora ne bi dovodila u pitanje, neke ljepše priče rijetko dolaze do nas. A ima ih i one ni po čemu ne umanjuju svrhu ove ustanove.

Stavljanjem fokusa samo na ono što je osoba napravila da bude zatvorena, javnost nedovoljno pažnje posvećuje drugim pitanjima koja su od ogromne važnosti, kao što je, recimo, pitanje roditeljstva. Prema procjeni Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa, tokom 2016. godine u Hrvatskoj je 12.734 djece imalo u zatvoru roditelja ili blisku osobu koja o njemu skrbi. I dok djeca ni po čemu nisu kriva za postupke svojih roditelja ona ipak ispaštaju. Posjete roditeljima u zatvoru dozvoljene su za djecu, ali uprkos preporukama da se zatvorenici koji imaju porodice smještaju u kaznionice najbliže njihovom mjestu stanovanja, to se ne sprovodi.

Istraživanje koje je napravila udruga “Roda”, u saradnji sa Središnjim uredom Uprave za zatvorski sustav 2014. godine, pod nazivamo „Kontakt djece sa majkama zatvorenicama“, pokazalo je da su zatvorenice u nepovoljnijem položaju od muškaraca. One koje su osuđene na više od šest mjeseci, zatvorsku kaznu mogu izdržavati samo u Kaznionici u Požegi. Zbog geografskog položaja Požege, slabe saobraćajne povezanosti i loših socio-ekonomskih statusa porodica zatvorenica, većina djece nije bila u posjeti majci zadnjih tri do šest mjeseci, dok ih neka djeca  nisu vidjela godinama.  

Foto: Monika Džakić

Udruga “Roda” je u svom djelovanju uvijek proaktivna i nastoji ponuditi odgovore. Nakon što su uočili da se problemom roditelja zatvorenika/ca i njihove djece niko ne bavi, 2014. godine pokreću projekat ma#me fokusiran na poboljšanje kvalitete života zatvorenica i njihovih porodica. Nakon toga, nastaje ideja za društvenu inovaciju „Rešetke nisu prepreke“ u saradnji sa Studijem dizajna Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ideja projekta bila je da se održe radionice particaptivnog dizajna koje adresiraju problem roditeljstva, a na kojima bi učestvovali studenti dizajna i zatvorenici sa ciljem razvijanja održivog modela finasiranja posjeta djece zatvorenim roditeljima.

Većina djece koja imaju roditelje u zatvoru ne dolazi im u posjetu. Razlozi su i ti da djeca ne znaju da su roditelji u zatvoru. Tako znamo za iskustvo jedne majke koja je rekla da je dijete nakon posjete reklo tati: ‘Ovaj mamin hotel mi nekako sve više sliči na zatvor’. Za djecu i za obitelj je boravak sa obzirom na mamu u zatvoru izuzetno finansijski zahtjevan. Pošto mi razvijamo poduzetničke ideje i nudimo rješenja, dosjetile smo se toga da su pogoni u kaznionicama koji su postojali do 90-ih godina bili vrlo uspješni, a da su danas dosta zapušteni a mogu biti prilika za rehabilitaciju zatvorenika kroz rad. Prvo smo otišle u Kaznionicu u Požegi, tamo smo radile u jednoj prijateljskoj atmosferi pet dana. Poslije toga smo uspjele organizirati radionicu u Kaznionici u Lepoglavi, i na kraju izraditi 15-ak proizvoda“, govori Ivana Zanze iz udruge “Roda”.

Kako su izgledale radionice?

Radionica u Požegi održana je 2015. godine. Kako bi što bolje shvatile potrebe i specifičnosti mladih roditelja i trudnica kao ciljanih skupina za proizvode koji će biti napravljeni u sklopu radionice, studentice su prethodno obavile istraživanje. Radionice zajedno sa zatvorenicima odvijale su tokom radnog vremena u Kaznionici, a u kasnijim satima u radnom prostoru hostela gdje su studentice bile smještene. Na ovoj radionici učestvovalo je 12 studentica koje su pod vodstvom mentorica i uz stalnu saradnju sa šest zatvorenica učestvovale u kreaciji proizvoda.

Jedan od ciljeva bio je stvoriti kvalitetne proizvode koji će moći ispunjavati potrebe korisnika, a njihova kasnija prodaja finansirati posjete djece zatvorenicima. Proizvodi su namijenjeni trudnicama, roditeljima i djeci do tri godine starosti. Tako su se među njima našle marame za trudnice, muvice (papučice), podloga/torba/jastuk kako i sam naziv kaže više nego koristan proizvod i to sve u jednom :), a kome konkurenciju pravi torba/ceker/ruksak i drugi. Ovakve ideje i dizajni upravo ukazuju na to da su proizvodi rađeni prema stvarnim mogućnostima i da se odlikuju funkcionalnošću. Svi proizvodi potiču razvijanje bliskosti između roditelja i djece i nose sa sobom veliku emotivnu vrijednost jer oni koji su ih kreirali odvojeni su od svojih najmlađih.

Foto: Monika Džakić

Druga radionica odvila se početkom aprila u Kaznionici u Lepoglavi. Na njoj je učestvovalo 15 studentica i studenata, devet zatvorenika, a sve se odvijalo pod vođstvom pet mentora. Za čitav pravosudni sistem dozvola da toliki broj studenata uđe u zatvor i zajedno sa zatvorenicima prolazi kroz jedan kreativni proces koji je za njih ništa manje nego vid slobode, predstavlja pravi presedan.

Pošto je Kaznionica u Lepoglavi odredište zatvorenika osuđenih na najduže kazne zatvora, atmosfera je tu u početku bila ipak drugačija nego ona u Požegi. Dočekale su ih puno strožije mjere osiguranja, sami protokoli prije ulaska u prostor, prisustvo psihologinje, stalno nadgledanje kretanja i ponašanja kao i korištenja prostora što je u početku dovelo do suzdržanosti između zatvorenika i studenata. Kako je vrijeme teklo razgovor je postao prisniji, pričalo se o odnosima sa djecom tokom posjeta, o radu u terapijskim radionicama i sa uspostavljanjem povjerenja između dvije strane kreativna saradnja mogla je početi.

„Mi smo se suočili i sa mnogim izazovima, osobnim i kolektivnim kao studenti studija dizajna. Odlaskom u taj prostor razbijali smo i neke vlastite predrasude i stereotipe o zatvorima, o ljudima koji tamo borave, o sigurnosnim sustavima i sve to skupa. Čitav taj boravak bio je jedno izrazito intenzivno iskustvo za nas, a vjerujem i za zatvorenike“, govori jedna od profesorica i mentorica Ivana Fabrio.

Takođe, Ivana govori kako je još jedan izazov bio odreći se ličnih stavova u profesionalnom izražaju.

„Postojao je jedan vid odricanja od nekih osobnih kriterija koji proizilaze iz metodologije kriterija dizajna iz estetike koju bismo mi kao autori na neki način voljeli nametnuti. Tu smo se trudili izrazito dozvoliti i dopustiti da zatvorenici rade sa svojim projektima i da zapravo oni daju onaj neki vizualni trag koji nekad možda nije bio u skladu sa našim osobnim načelima. Ali upravo je to ta socijalna uloga dizajna i neka odgovornost nas kao dizajnera da u nekom momentu popustimo od sebe i svojih stavova i načela i dozvolimo da dođu do izražaja oni čiji doprinosi kroz te proizvode, te priče i narative daju pravu vrijednost proizvodima. U tom smislu mnogi proizvodi bili su izrazito na inicijativu samih zatvorenika, na njihovim kreativnim idejama su se stvari razrađivale, što je za nas bilo jedno vrlo drugačije iskustvo rada“, objašnjava ona.

Foto: Monika Džakić

Jedna od studentica koja je učestvovala u drugoj radionici govori nam da prije ovog projekta nije bila upoznata sa temom roditeljstva iza rešetaka, niti je o tome razmišljala.

“Nisam imala očekivanja niti pretpostavke prije odlaska tamo, ali je iskustvo bilo jedinstveno i oplemenjujuće, nije bilo nikakvih negativnih trenutaka te smo naučili u svakome prepoznati ono ljudsko kao i pokazati ljudskost prema svakome”, govori N.Z. 

I druga radionica pokazala se kao izrazito uspješna i nastali su mnogi proizvodi koji su pretežno osmišljeni za unaprijeđenje komunikacije između djece i roditelja tokom posjete. Iz radionice su proizašli: Tiček, Pamtilica, Vezz, Kakolako, Dodoma i Tubek na kojem je radila naša sagovornica, zajedno sa još dvije studentice i zatvorenikom.

“Tubek je drvena igračka u obliku valjka u kojemu se nalaze manji dijelovi. Uz pomoć štapića oni se spajaju na tijelo valjka te se tako grade razni oblici, životinje, vozila i stvorenja iz dječje mašte. Cilj je omogućiti suradnju i zajedničku igru roditelja i djeteta te poticati razvoj dječje kreativnost”, objašnjava nam. 

Kako ova priča ne bi stala i kako bi se predstavio čitav proces i struktura projekta organizovana je i izložba „Rešetke nisu prepreke“ koju možete pogledati u Hrvatskom dizajnerskom društvu u Zagrebu. Na izložbi su izloženi i svi nastali proizvodi, a kada će se i hoće li moći kupiti i tim novcem finansirati putovanja djece, sada ovisi o Ministarstvu pravosuđa i tome da li će podržati formiranje takvog fonda.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije