Praktična Lola

Friziranje, kuvanje i šivanje – da li se tim poslovima zaista osnažuju žene?

Osnaživanje žena je oduvijek bilo pitanje razvoja, ali usko fokusiranje na to da one dobiju slabo plaćene poslove ih dodatno marginalizuje.

Prevela: Ivana Simikić

Izvor: theguardian.com

Foto: chomnapha / Shutterstock

U plavom šatoru na gradilištu u Erbilu, sjevernom Iraku, je dom Nure Murat Kalaf (Noora Mulat Khalaf), a usred njega od svega ostalog u oči upada nova šivaća mašina.

Ona i njena porodica su jezidi (kurdska etnoreligijska grupa iz Iraka), a na ovom mjestu žive od 2014. godine, kada su izbjegli. Svo to vrijeme su se trudili da na gradilištu naprave atmosferu koja vlada u toplini doma. U njihovom šatoru su jastučići, a napolju, među ciglama, smješteno je nekoliko kauča. No, životu u Erbilu je dosta skup i teško je naći posao, zbog čega ova porodica živi od pomoći dobrotvornih ustanova.

“Nemamo struje, novca, niti ikakva prava. Kada bismo mogli da radimo, ne bi nam trebalo ništa od nevladinog sektora, ali za nas nema posla”, izjavila je Nura za “The Guardian”.

Foto: Samira Shackle, theguardian.com

U okviru programa osnaživanja žena, nevladin sektor im je poklonio šivaću mašinu. Zajedno sa drugim ženama Nura je završila kratki kurs krojenja i šivanja, te poslovnih vještina. Kurs pohađaju i jezitkinje i hrišćanke. U početku je Nura bila optimistična zbog ove nove prilike. Uživala je na kursu i nadala se da će joj to pomoći da zaradi novac. No, program je završen prije godinu dana, a ona je shvatila da je nemoguće zaraditi na šivaćoj mašini.

“Ljudi u Erbilu uglavnom kupuju već gotovu odjeću. Jezidi vole tradicionalno skrojenu odjeću, ali svi su oni ovdje takođe izbjeglice i nemaju novca. Da imamo novca išli bismo u inostranstvo, ali ne možemo ga zaraditi. Uživala sam u časovima krojenja i bila sam ponosna kada sam dobila sertifikat, ali ja ni dalje nemam posao i gubim svaku nadu”, izjavila je Nura koja šivaću mašinu koristi samo za besplatno krpanje odjeće članova porodice ili komšija.

Foto: Rawpixel.com, shutterstock.com

Osnaživanje žena je ideja koja je u protekle dvije decenije stekla ogromnu vrijednost u svijetu međunarodnog razvoja. Ujedinjene nacije su “Agendu za osnaživanje žena” usvojile 1995. godine. Iako se ta ideja u početku odnosila na političke i zakonske promjene u cilju rješavanja rodne jednakosti, fokus tih programa se ubrzo sveo na to da se ženama pomogne da rade te na borbi protiv nasilja nad ženama i djevojkama.

Danas, praktično svaka međunarodna organizacija za pomoć uključuje program za osnaživanje. To je ključna riječ za prikupljanje sredstava i milijarde dolara svake godine odlaze na te projekte. No, sam termin ostaje nejasan – šta se tačno podrazumijeva pod osnaživanjem žena? I da li zaista osnažuje žene kojima i treba da pomogne?

Nedavno istraživanje “Izaslanici osnaživanja” koje su uradile Kejt Kronin Furmen (Kate Cronin-Furman), Nimi Gourinejten (Nimmi Gowrinathan) i Rafija Zakarija (Rafia Zakaria) ispituje “pristup modernoj paradigmi osnaživanja koja nepolitičkim i tehnokratskim pristupom poboljšava život žena u zemljama u razvoju”. Prema tom istraživanju, usko fokusiranje na ekonomske prospekte može biti kontraproduktivno.

Foto: Africa Studio, shutterstock.com

Mnogi projekti za osnaživanje žena u svijetu se fokusiraju na friziranje, krojenje ili kuvanje. Razlog za to je djelimično taj što je niska barijera za ulaz, zbog čega su ovi programi dostupni ženama koje možda nisu imale mnogo formalnog obrazovanja, a drugim dijelom zbog ograničenja za žene – većina ovih poslova se može raditi i u ženskim sredinama i kod kuće. U različitim dijelovima svijeta postoje i drugačiji trendovi, ali većina se slaže sa sljedećim obrascem – obuka za friziranje i uljepšavanje na Bliskom istoku, proizvodnja lokalnih rukotvorina u Latino-Americi i južnoj Aziji te uzgoj i čuvanje pilića u ruralnoj Indiji i Africi.

Nema sumnje da učenje nove vještine za neke žene može biti od velike vrijednosti, a takođe im povećava i samopouzdanje. No, nema mnogo dokaza za to da su ove šeme ustvari pomogle ženama da zarade novac za život ili da su ih osnažile u bilo kojem značajnom smislu.

“Da li osnažuju žene? Zapravo i ne. Kao prvo, mnogi od tih projekata reprodukuju rodne odnose, tako da se ne radi o osnaživanju žena u smislu da one budu ravnopravne. Kao drugo, to može funkcionisati neko vrijeme, ali koliko novca će ti sićušni projekti generisati? Naročito kad istovremeno velike korporacije rade iste proizvode po veoma niskim cijenama”, objasnila je za  “The Guardian” Majsun Šukarija (Mayssoun Sukarieh), predavačica bliskoistočnih studija na koledžu “King” u Londonu.

Foto: By thomas koch, shutterstock.com

Osnaživanje ima različita značenja za različite ljude. Amra al-Kadur (Amra al-Khadour) ima 38 godina i iz Homsa u Siriji je izbjegla u Aman, glavni grad Jordana. Po znaimanju je inženjerka i prije rata je radila na projektovanju puteva i mostova. Kada joj je poginuo muž, ona je sa svoje troje djece napustila Homs. Kao i mnogim izbjeglicama, i za nju je pronalaženje posla veliki izazov. Danas Amra i njena djeca žive u dobrotvornom centru za sirijske udovice. Ona očajnički želi da radi, ali je frustrirana zbog ograničenih opcija koje su joj dostupne.

“Ponudili su mi da pohađam časove šivanja i keteringa. Išla sam na neke časove, ali to nije posao kojim ja želim da se bavim i ne vidim kako bih prodajom krastavčića mogla da zaradim za život”, izjavila je Amra za “The Guardian” i sa sjetom se prisjetila svog nekadašnjeg zanimanja: “Voljela bih da ovdje mogu da radim kao inženjerka. Da barem mogu. Mislim da će to ostati samo san”.

Kad god može, Amra radi kao privatna učiteljica i djeci predaje matematiku i nauku, ali joj je plata veoma mala. Majsun smatra da je problem u samoj konstrukciji programa osnaživanja.

“Time se ženama govori: ovo je tvoja uloga, da kuvaš i da šiješ. Ako je ta žena u Siriji bila inženjerka, onda se na taj način njen potencijal ne ispunjava. Cilj ustvari nije osnaživanje, već se time govori ženama: prestanite da zavisite od javnosti i vlasti, možete biti same svoje šefice. I, naravno, mi se možemo praviti da je to odlično, ali time se neće generisati dovoljno novca, to nije održivo i nemate nikakvu socijalnu sigurnost”, izjavila je Majsun.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije