Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Nejra Latić Hulusić: Da ne budeš glup, da ne budeš sebična, pa neki bosiljak budeš

Imam ovaj neki pokisli izraz lica cijeli život. Prosto mi je fizionomija lica takva.

Piše: Nejra Latić Hulusić

Foto: Privatna arhiva

Vrh nosa i gornje usne mi su nekako izduženi kao da mi je cijeli život kiša padala niz lice. Tegoba kod takve fizionomije je što ljudi misle da sam uvijek nešto zabrinuta, tužna ili silno ohola.

Još gora tegoba sa kojom se rodiš od ove je kada ti ništa ovozemaljsko nije pretjerano zabavno osim ljudi.

Tako se cijeli život patim sa kojekakvim kodeksima, normama i pravilima čija je svrha “da neko se šta ne uvrijedi”.

Tako kroz život uvijek bauljam sa tim nekim treniranim mutavim osmijehom kako ne bih koga uvrijedila ovim svojim urođenim pokislim izrazom.

Smijem se zakleti da masa onih koji me vide nakratko duboko vjeruju da sam jedno od glupljih i naivnijih stvorenja u svemiru. Prosto zato što sam trenirana da se na svaku glupost zagledam u daljinu ili smješkam kao maloumna dok ne prođe. Trenirana sam tako da sam se u životu bar deset puta uredno nasmiješila i zahvalila bankomatu nakon uspješne transakcije.

Šta znaš, poštuj umjetnu inteligenciju na vrijeme, Nejra, treniraj za kad androidi budu vladali svijetom.

Foto: Tiko Aramyan / Shutterstock

A, onda mi je neki dan počela titrati desna usna i sama se izvijati u neki osmjeh. Pomalo, a onda sve češće. A, onda je usna tako i ostala. Od silnih trčanja, stizanja i pretvaranja da mi nije ništa i da se sve može stići sam potpuno ignorisala svoje nesretne sinuse koji su se upalili toliko da su mi napola paralizovali jednu stranu lica. Biće da su sjeli jednu noć i dogovorili se: “Evo ti, budalo, kad ti je svako i sve na listi prioriteta prije nas, sad se smješkaj do kraja života!”.

Ne može budala leći deset dana. Budala dobije napad panike ako presjedi dan kao da je život presjedila. Budala mora biti vječno dostupna svima i za sve. Budala mora znati za svaku krivu Drinu i način kako se ispravlja.

Budala kad legne se i dalje sjeća kad se nešto provalila u drugom razredu srednje škole. Budala ne smije oneraspoložavati druge ljude svojim tegobama, jer budala ima zadatak da uvijek i radi svega bude nasmijana i sretna. Jer, ljudi u Africi nemaju vode, a ti se brineš oko filma.

Još su se nadigli i ovi superdepresivni psiholozi, od kojih se većina ubila u nekom trenutku, da propagira ovu neku sreću na silu. Postalo je grijeh reći da ti nije dobro. Od jutra do sutra se nešto moraš smješkati, uživati u klijanju bosiljka i svijetliti kao lampa svima jer inače si razmažena, depresivna, bezobrazna i samoživa.

Foto: Africa Studio / Shutterstock

U silnoj potrazi za srećom, kao da je sreća ključevi pa je nađeš u kauču ako dovoljno uporno tražiš, nadigla sam se raditi na pet strana.

I bosiljak sam posadila da ga gledam kako klija ne bi li me usrećio. Pa ga zaboravim zaliti. Pa to završi sa onim vicem “Ja bosiljak sadim, a Fridrih mi Niče”.

Gledam u suhe klice bosiljka, a umjesto sreće meni se po glavi roje one Ničeova: “Kako smo ispili more? Ko nam je dao spužvu da izbrišemo cijeli horizont? Šta smo uradili kada smo odvojili ovu zemlju od njenog sunca? Gdje se sada kreće? Gdje se mi krećemo? Odmičemo li se od svih sunca? Zar se padamo neprestano? Unatrag, postrance, prema naprijed, u svim smjerovima? Postoje li još gore ili dolje? Zar se nismo izgubili kao u beskonačnom ništavilu? Zar ne osjećamo dah praznog svemira? Zar nije postao hladniji? Zar se noć neprestano ne obrušava na nas? Zar ne trebamo paliti svjetiljke ujutro? Zar ne čujemo ništa drugo osim zvukova grobara koji pokapaju Boga?”

Gledam kako mi se suši bosiljak kojeg su ljudi kao i sve drugo, biljke, životinje pa i druge ljude nagurali u neke saksije. Rastemo u saksijama, zaliju te manje ili više, da im budeš lijep i da pogled na tebe proizvodi samo pozitivne emocije.

Da ne budeš glup, da ne budeš sebična, da ne budeš previše veseo, da ne budeš previše tužna. Na kraju ne znaš ni šta hoćeš, ni šta si. Neki bosiljak budeš.

Foto: saschanti17 / Shutterstock

Smješkam se ja tako svom uvelom bosiljku ovom usnom što se na kraju od stresa i neliječene upale zakrivila u osmijeh. I shvatim da u jednom trenutku se čovjek mora i isplakati. Zaliti fino suzama i bosiljak i sve one propuštene šanse da svrstaš prioritete, da posložiš ljude po abecedi, da neke vratiš odakle su došli, da naplatiš dugove i potplaćene poslove…

Sjedneš lijepo na pločice, kreneš od mace koja ti je uginula u srednjoj školi i lagano suza za suzom dok ne isplačeš sve što ti se skupilo u sinusima i upalilo živac koji je izvio usnu u lažni osmijeh.

I onda se i usna vrati na svoje mjesto. U od rođenja pokislu facu, uglavnom neimpresionarinu ovim što ovaj svijet nudi. Pa kome se ne sviđa, neka ne gleda. Neka se sam sebi u ogledalu smješkaju i lažu da je sve super dok mi imamo vode, a djeca u Africi nemaju.

Pročitaj još

Od iste osobe