Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Ne boj se ničeg, a najmanje nekog datuma u kalendaru!

Ima tih nekih datuma kojih se bojiš. Strah te da će te boljeti uspomena na neke ljude, događaje, osjećaje…

Piše: Ana Kolar

Foto: Ditty_about_summer / Shutterstock

Juče je bio jedan od tih datuma za koje bih voljela da se nisu nikad dogodili, da ne pamtim taj dan, da mi 30.04. nije urezan u mozak, srce i druge organe nego da mi je taj trideseti četvrti tek običan datum u kalendaru.

Bojala sam se probuditi juče i razmišljati kako sam se osjećala prije deset godina. Kako mi je tijelo gorjelo, srce lupalo i kako su mi se dlanovi znojili dok sam čekala trenutak koji mi je u potpunosti promijenio život. Nisam tada, naravno, znala kako će i u kolikoj mjeri taj dan utjecati na mene, ali znala sam da je odluka koju sam donijela ireverzibilna.

Jedna od onih rijetkih odluka nakon kojih nema povratka i sve posljedice prihvatiš svaliti na svoja leđa jer, kvragu, drugačije ne ide.

Probudila sam se mirna juče. Prvi put u deset godina, na taj dan, ja ne osjećam bol nego olakšanje. Trebalo mi je čitavo desetljeće da si oprostim. Pokušavam si nabiti krivnju jer nisam tužna, dapače, dosta sam sretna jer sam “doma” i trenutno uživam u životu punim plućima, ali svejedno imam osjećaj dužnosti prema tom datumu, da bih ga trebala nekako obilježiti, žalovati, prestati biti sretna i opuštena jer ja to njemu, datumu, dugujem. Dužna sam mu da budem tužna i da patim zbog svoje odluke.

Fptp: sjale / Shutterstock

Otkuda mi ovakve misli? Zašto bih ikome bila dužna i za što?

Datumi su samo to što jesu, datumi. Podsjetnici na dobre i loše stvari, ali prije svega, podsjetnici da je nešto prošlo. Ništa nije vječno bez obzira koliko se trudili produljiti nečemu trajanje jer, nažalost ili na sreću, ne postoji beskonačna sreća, ali ni tuga.

Je li to mazohist u meni i dalje ne da da otpustim i oprostim pa me tjera da budem tužna iako to realno nisam? Znam da nisam jedina koja se ovako osjeća. Kao onda kad je, recimo, obljetnica nečije smrti pa su taj dan drugi obazrivi prema tebi, ne spominju tu osobu uopće ili pak pričaju neke lijepe priče iz prošlosti, ali traže od tebe da se ne vesliš previše i da se sjetiš što se tog dana dogodilo.

Hoće li moje žalovanje i deset godina kasnije promijeniti što se dogodilo? Neće. Hoće li izbjegavanje svakodnevnog života zbog neke obljetnice promijeniti činjenicu da je netko umro ili razveo se? Neće.

Prema tome nema smisla žalovati samo zato jer je kalendar tako rekao. Da sam prije desetljeća donijela neku drugu odluku, sad ne bih bila to što jesam. Ne bih radila sve te poslove koje volim i radim. Ne bih otišla svugdje gdje sam otišla, putovala po Italiji svako malo, planirala iseljavanje iz takozvane domovine u zemlju koju nazivam “domom” otkako znam za sebe…

Foto: eldar nurkovic / Shutterstock

Bila bih druga osoba i moj bi život bio drugačiji. Ne znam bi li bio bolji ili gori, ali znam da bi bio drugačiji. Možda bih bila sretna, a možda bih bila na rubu živaca i konstantno suznih očiju, a možda te suzne oči ne bi bile tužne nego ispunjene suzama radosnicama.

Zbilja ne znam kako bi mi bilo, ali znam da ne bi ovako kako mi je sad. Nikako, niti blizu.

I mogu i smijem reći da sam juče bila sretna, iako sam prije deset godina proživljavala pakao. Ne dugujem kalendaru i prošlosti ništa, ali dugujem sebi otpustiti ružne stvari i uspomene i oprostiti si. Nagraditi se srećom i osmijehom, jer sam to zaslužila. Tako i svi mi zaslužujemo osjećati se najbolje što možemo bez obzira na brojke i podsjetnike jer se ništa promijeniti budemo li loše.

Ako niste sretni životom koji živite, mijenjajte ga, ne žalujte. I ne bojte se ničeg, a najmanje datuma u kalendaru.

Do idućeg puta, budite najbolje što možete!

Zagrljaj,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije