Hrabra LolaNaslovna vijest

O djeci koje više nema ne mogu da pišem, ali o roditeljima koji ostaju želim

O Davidu pišu mnogi. Ja ne mogu.

Piše: Jelena Pralica

Foto: Alohaflaminggo / Shutterstock

Ja bih više da mogu da napišem nešto o njegovim roditeljima. O roditeljima. Kao bićima koja su stvorila novi život, pa ostala bez njega.

Ko nije roditelj, može samo da nagađa, da u najluđim snovima nastoji dokučiti kako je to istovremeno umirati od straha i sreće. Biti vrtlog emocija, paralizovan vlastitim strahom da ne pogriješiš, da dijete ne pogriješi, i vlastitom ljubavlju da mu skineš zvijezde s neba. I uvijek do kostiju preplašen da je sve istovremeno i premalo i previše.

Biti roditelj znači živjeti vječno u prikrivenom strahu, ma koliko bio nasmijan. Jer, lakše te zaboli neka temperatura 37,3 nego kad negdje potone brod pun putnika. Prije te onesposobe neka dva oka puna suza zbog pomalo zguljenog koljena nego rat u nekoj zemlji. Nisi sebičan, samo si roditelj.

O Davidu ovih dana pišu mnogi. I svako nosi neku svoju emociju. Ja ne mogu, a i neću.

Ne zato što ne želim, već zato što ne umijem. Pisati o djetetu kojeg više nema, a, opet, tu je. Zauvijek.

Foto: TANAKORN6335 Studio / Shutterstock

Mogu samo pisati kao roditelj koji sa strahom i ljubavlju gleda u život pored sebe koji raste. Koji od vekne hljeba izrasta u biće sa milion pitanja i sutra čovjeka. Za kojeg se kao za ništa prije njega ne bojim, ne strahujem, nisam u grču, a istovremeno osjećam najveću slobodu, snagu i ljubav. I vjeru, u nešto, bilo šta, svašta.

Mogu samo pisati o tome koliko se ne usuđujem pomisliti kako je ostati bez njega. Izgubiti ga u nekoj tamnoj noći ili nekog sunčanog dana. Ne vidjeti ga više, ne čuti njegov glas i onih milion i više pitanja dnevno. Ne naljutiti se na njega, znajući da je to glupost od ljutnje, jer se na dio sebe samo možeš malo dići nos. Dok ne dotakne zvijezde među kojima je i to tvoje dijete, baš jedna od najsjajnih među njima.

Pisati o djeci koje više nema, a zauvijek su tu, ne mogu, jer nemam tih riječi kojima mogu da opišem koliko me boli pomisao na to nedostajanje. Ali još manje riječi imam za roditelje koji ostaju. Da žive, a nisu živi. Da čekaju uzalud. Da i dalje vole, više nego ikad.

Zato me samo nijemo boli njihova bol, bol roditelja za svojim djetetom. Koja nikad više ne smije da se dogodi.

Pročitaj još

Od iste osobe