Naslovna vijestPraktična Lola

Još jedan (ne)motivacioni tekst

Rođena sam prije 32 godine, kao drugo dijete u rastrojenoj porodici koja je živjela u izuzetno nezdravoj i iskvarenoj sredini.

Piše: Dajana Tadić

Foto: Zodiact / Shutterstock

Roditelji su mi bili pripadnici radničke klase, jedni od onih koji su u vrijeme izgradnje i blagostanja došli iz seoske u gradsku sredinu, više glavom za slavom nego trbuhom za kruhom. Rođena sam u vrijeme nemira, odrastala u vrijeme rata i stasavala i tražila sebe u vrijeme tranzicije i izgradnje propalog sistema. Ukratko, izabrala sam k'o prstom u oko, da ne kažem u nešto drugo.

Rizikujući da u ovom tekstu zvučim kao lajf kouč ili slične tvorevine od kojih se grozim, željela sam objasniti svoj put od ničega do zvijezda. Ne onih zvijezda gdje su vam kamere za petama i gdje vas slikaju dok šetate, mazite kućnog ljubimca ili jedete pljeskavicu, nego onih zvijezda gdje se osjećate kao da letite na sopstvenim snovima. To su one zvijezde koje sanjate još od djetinjstva i za koje radite čak i kada idete u nekom drugom smjeru. Jer ja sam među njima.

Tačno od 23. februara, otkako je u javnost izašla moja prva knjiga, osjećam se kao princeza na prvom balu, majka u prvim babinama. I dadiljam nad sopstvenim uspjehom istim žarom kojim sam ga i stvarala. A žara je bilo, i u meni ali i pod mojim nogama, prošaranog ponegdje trnjem koje sam morala zgaziti i ugašenog suzama kojima sam oprala izranjavane tabane.

Prije nekoliko dana sam imala promociju svoje knjige u jednom gradiću koji mi je izuzetno drag. Razgovarajući sa ljudima koji rade u biblioteci tog gradića, saznala sam da biblioteka posjeduje originalnu Pikasovu sliku. Nezainteresovanoj za likovnu umjetnost taj podatak mi u svakoj drugoj situaciji ne bi značio ništa. Međutim, bilo je magije u misli: “Predstavila sam svoju knjigu ispod originalnog Pikasa”.

Izvor: JU Narodna biblioteka Kozarska Dubica / Facebook

Bilo je značenja u tom Pikasu, kao što ga ima u svim tim ljudima koji mi prilaze da me zagrle, da pitaju da li me mogu pozvati na kolače, koji odvoje dio svog novca da pročitaju moje riječi, koji plaču nad mojim mislima, žive u mojim junacima i koji mi govore da sam ona koja nosi svjetiljku. A bila sam samo djevojčica porušenih snova bez izgleda za bilo šta osim prosjeka.

Kada danas pogledam u ogledalo, vidim djevojčicu kojoj su se snovi srušili hiljadu i jedan put i koja nije imala izgleda da bilo šta uspije u životu. Vidim tinejdžerku koja je nesigurnost prikrivala smijehom i galamom, te na taj način mnoge od sebe otjerala. Vidim djevojku koja je željela da postane sve u strahu da će postati ništa i koja je sagorila u toj želji. I vidim ženu kojoj ništa od prethodno spomenutog nije bitno, a dobila je sve. Vidim odraz u ogledalu koji mi govori: “Uspjele smo!”

Kako sam se izvukla iz svog prosjeka? Ružičastim mislima, vjerom u ljude, vjerom u rad. I gdje je granica između nas koji dosanjamo o onih koji samo maštaju? Granica je tamo gdje su drugi odustali a ja nisam. Granica je tamo gdje sam ja čekala, bila strpljiva, radila. Granica je tamo gdje sam ja sa dijagnozom raka heklala kape, oslikavala majice i pravila nakit. Granica je tamo gdje sam ja gutala, trpila, smijala se i kada nije bilo smiješno, gurala se da budem viđena, da me čuju, vide, primijete i trebaju. I tamo gdje sam, i kada je bilo najteže, nastavljala.

Izvor: Heroji po šiframa / Facebook

Ja sam uspjela. Ali ovo nije priča o meni. Ovo je priča o onima koji nisu uspjeli. Zato vas molim, ne kritikujem, nego vas molim, ne kukajte meni i drugima, ne smatrajte da sam ja ili neko drugi na nekom mjestu zahvaljujući poznanstvu ili nečemu sličnom. Sve i da jesmo tako došli, to nas nije održalo bilo gdje, niti smo svi “bačeni” na radon mjesto sa dobrom platom bez znanja i kvalifikacija.

Mnogi od nas smo tu gdje smo jer smo radili, prepoznali priliku, “uboli” trenutak. Jer smo se gurali, nudili, podmetali leđa. Jer smo mislili unaprijed. I jer nismo odustali poslije mjesec, tri ili pet. U tome je razlika između vas i nas. I u tome što i ako jednom ostanem bez svoje udobne fotelje, ja ću ostati sa zanatima u rukama, preporukom i stavkom u biografiji. A vi ćete i dalje imati samo volju da kukate i ljutite se. Na državu. Na sistem. Na sve zaposlene. A vjerujete mi, može se, samo je đavolje teško.

Samosažaljenje nije referenca. Kukanje nije vještina. Zato dignite dupe i pokrenite se. Jer ovo je Balkan, ovdje se dan ne može sam ni pokvariti, a kamoli popraviti.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije