Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Nećete vjerovati, ali žrtve ne uživaju dok ih se zlostavlja

Možda se ne bi na prvu reklo, čitajući moje (pogotovo novije) tekstove, ali zahvalna sam što sam svoj obrambeni sustav pronašla u humoru i sarkazmu.

Redakcija

izvor: Blogledalo.com

Foto: rudall30 / Shutterstock

Ne jednom me upravo taj humor iščupao iz najdubljih crnila i ništavila i spasio da ne potonem do kraja. Da ne dam životu da me i ižvače i ispljune, dovoljno je samo potonje.

Oni koji me znaju i mimo bloga, interneta i ostalih virtualnih sfera, znaju da sam se u životu nagutala govana. Naravno, to ne znači da sam zbog toga privilegirana krava i da bi mi se trebalo klanjati ili nešto takvo, jer svi mi dobijemo kroz život porciju govana. Neki manje, a neki više. Ovisno kako nam grah (ili govno) padne.

Kuham ovaj tekst već nekih desetak dana, nakon jednog preružnog događaja koji mi se dogodio. Naime, znate onaj moment kad ste u javnom prijevozu stisnuti kao sardine i ne možete se pomaknuti, a morate na posao/fax/trening i ne zanima vas što u rebrima obavezno u osam ujutro imate ručku kolica neke bakice koja mora na plac (!), kroz svoje slušalice na maksimumu čujete najnoviji (s)hit radio, neka cura vam nove tenisice buši potpeticom i OK, ako imate sreće barem vam se ispriča zbog, jelte, gužve.

Ako baš nemate sreće, u javnom prijevozu ima i onih koji imaju još manje sreće od vas pa su tamo noćas prespavali, a možda i par noći zaredom. I nije ugodno, jer vam se povraća, a niste stigli doručkovati. Ili vas pak opljačkaju jer ne razabirete da vam netko kopa po torbi ili džepovima? E, tolika gužva.

Novi tekst je na @amazonke_portal ♡

A post shared by Blogledalo (@blogledalo) on

I tako neki dan, stisnulo me sa svih strana, ali nije me bilo briga jer obično bih izašla stanicu ili dvije ranije, samo da me se ne stišće i da mogu malo više hodati. Ovaj put tijelo i obaveze nisu pitali, pa je javni prijevoz bio nužno zlo sve do mog stana. Nekad u tim istim javnim prijevozima sretneš ljude koji nose lajsne, parkete, okvire, raznorazne čvrste predmete koje baš tad, kad je najveća gužva, moraju još ugurati i u tramvaj ili autobus.

A nekad ne skužiš da u postoje još neki čvrsti predmeti koji se nađu u tim gužvama. Predmet ili ne, prošli tjedan odradila sam dobar dio vožnje tramvajem s naslonjenim tvrdim kurcem na dupetu. Oprostite na izrazu, ali svaki deminutiv ili eufemizam ovdje bi bio nedoličan jer situaciju ne možeš uljepšati. Bio je težak dan, nisam mislila da će me još na putu doma netko seksualno izmaltretirati.

Samo sam htjela doći doma i zaboraviti na tekst kolege Vojislava Mazzocca koji me potresao za jedno šest života, a komentari ispod istog ostavili su me bez teksta.

U članku Vojislav prenosi ispovijest muškarca kojeg je u djetinjstvu seksualno zlostavljao svećenik. I sada, nekoliko desetaka godina kasnije, na tu su se tragediju nalijepili ljudi s komentarima da je “mali sigurno uživao”, “pružao usluge”, “pa kako jadan i glup nije reagirao ranije” i sličnim odurnostima.

Preletim ja te komentare, zatvorim laptop, krenem doma… I osjetim što sam osjetila u tramvaju. U šoku stavim na Twitter što mi se dogodilo, u svom polusarkastičnom stilu (jer nisam znala bolje u tom trenu), i dočeka me neočekivano. Osim što se tako nešto događa na gotovo redovnoj bazi i mnoge žene i djevojke su to u raznim periodima života doživjele, neke i više puta, opet nailazim na odvratne komentare nalik onima ispod Mazzoccovog članka.

Da sam uživala, da mi se konačno netko poveselio, a da nije pas, da zašto nisam ovo ili ono… Jer, naravno, svi su pametniji od mene.

I svi su pametniji od dječaka koji je godinama bio seksualna igračka nekom svećeniku. Ili pak svi znaju bolje od žene koja je godinama trpjela batine, pa je konačno smogla snage i hrabrosti i napustila zlostavljača. Svima je jako zabavno napisati kako bi se bake veselile tvrdom kurcu, a ja sam nezahvalna. Pa red šala na temu prostitucije, impotencije, javnog prijevoza i javnih ustanova…

Ok, možda i tim ljudima humor služi za obranu, ali bi li se jednako tako šalili da je njihov sin silovan? Ili da je njihova sestra trčala iz parka kući u suzama jer ju je neki manijak presreo i krenuo dirati?

Bi li se smijali da ih najbolja prijateljica nazove, kaže da ju je dečko istukao, i zatim ti se pojavi sva u modricama?

Je li to onda smiješno kao i sada kad se ne događa nekome bliskome?

Nekako sam sigurna da nije jer ipak živimo u zemlji gdje je “dvostruki kriterij” najučestaliji horoskopski znak.

Dokle god smo u stanju omalovažavati žrtvu i njenu patnju, nešto sa nama opasno ne valja. Za početak, nismo dovoljno empatični i suosjećajni, a pritom smo i prokleto naivni jer svojim ponašanjem odajemo poruku da mislimo da se tako nešto događa drugima. Da smo mi i naši bližnji sigurni od ikakvih zala i nepravde.

Nije da ikome želim nesreću ili da bi me veselilo da se još nekome dogodi ono što se dogodilo meni (ili gore), ali voljela bih da se ti isti veliki komentatori, najpametniji i najšaljiviji, prije ikakvih komentara zapitaju kako bi njima bilo da se uz njih u pola bijela dana netko trlja ili kako bi im bilo da imaju 13 godina, a lokalni svećenik njihova mlada tijela koristi za svoje pražnjenje?

Vjerojatno to ne mogu ni ne žele zamisliti, povraća im se od same mogućnosti takvog nečeg. E pa onda neka još na sve nalijepe da “im se to sigurno sviđa i da uživaju”.

Do idućeg puta, čuvajte se!

Zagrljaj,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe