Hrabra LolaNaslovna vijest

Zašto sam željela da istrčim polumaraton: Tekst posvećen svim singl roditeljima

Istračala sam 4. banjalučki polumaraton, moj prvi u životu. Ništa revolucionarno.

Piše: Jelena Pralica

Foto: Vladimir Stojaković

Ali jeste za nekoga kome je obični odlazak na trening malo više od toga da se obuče i prošeta ili provoza do tačke B i nazad. Stvari znaju malo da se zakomplikuju ako ne živite u svom gradu, tu vam nisu porodica, familija i ljudi s kojima ste odrasli,  i ako ste na to sve i singl roditelj djeteta nedovoljno odraslog da možete skoknuti bilo gdje i ostaviti ga samog, duže od tri minute.

Svaki odlazak na trening, u početku pet puta sedmično (pa biraj koliko ćeš), kasnije “samo” tri puta, je iziskivao opsežne pripreme; od razmišljanja gdje ostaviti dijete, kome, ko će ovaj put imati vremena, kome je manje sramota da se javim sad, koga ću manje opteretiti, ko je možda imao lakši/teži dan, kakvo je vrijeme da znam koliko će mi vremena za vožnju trebati, šta ako ne budu mogli, jel u redu da ga povedem sa sobom, da li je to u redu za njega, da li je u redu prema drugm ljudima koji ne dolaze s djecom, hoće li neko nekome smetati, da li ću moći da se posvetim svemu kako treba, da li je mogao nešto korisnije raditi za to vrijeme…

A onda, kad organizujem ko će ga pričuvati, potrošim dodatno vrijeme da ga odvezem, pa kasnije dovezem. On, logično, u to vrijeme bude kod nekoga, dok mene, uvijek pomalo, htjela to ili ne, peče savjest. Tako vam je to s ludim materama koje odluče da rade nešto za sebe – treba im vremena da shvate da njihove dijete nikome zapravo nije nepodnošljiva smetnja za tih sat-dva, pa makar i tri puta sedmično, i da se nikome u tom lancu, dok nje nema, neće desiti ništa nažao.

Opet, zahvalna sam na tim ljudima, kojima su nesebično provodili vrijeme s mojim djetetom dok sam ja bila na treningu. Nisu morali, sami su se ponudili. Sami, iako imaju svoje obaveze, svoje živote. Al zato biraš neke ljude da ti budu prijetelji ili kumovi. Jer, jedino njih možeš da biraš, jedino tu imaš mogućnost da poslažeš kockice malo drugačije od one koje ti sudbina baci. Zato sam neizmjerno zahvalna jednoj Tanji i jednoj Sanji, jer postoje i jer su moje.

Ali, teško je ponekad dođi do tog stadijuma, da shvatite da čineći nšto dobro za sebe, vi zapravo podjednako činite dobro svom djetetu, jer ono treba zadovoljnog roditelja. Umornog, ali zadovoljnog. Mnogo bi lošije bilo da je em umoran, em nezadovoljan. A kad ste singl roditelj, nije tako teško biti i umoran i nezadovoljan. Al možeš okrenuti stvar u svoju stranu, mada treba puno… svega.

Izvor: Banja Luka Half Marathon – Polumaraton / Facebook

Najviše ti treba volje; da shvatiš da nešto možeš, iako si u tome početnik ili si nekada pomislio da je to nemoguće. Kad imaš volju, naćeš i način. Treba ti i želja; ona da radiš na sebi, ma koliko bio umoran ili ti se prosto ne da. Uz volju i želju možeš sve, samo ti još treba malo snage da sve to organizuješ. Ali kad vidiš šta nastaje iz toga, šta postaješ ti, pa samim tim kako to utiče i na tvoje dijete, dobiješ nadnaravnu snagu – možeš i manje jesti i manje spavati i manje imati vremena za bilo šta mimo tog, samo kad prigrliš to nešto što je u tom trentku ljekovito za tvoje postojanje.

Tako je i to trčanje bilo ljekovito za mene, ne samo zato što ti je tad lako da budeš sam sa svojim mislima, što zna da pomaže, već i što budeš s nekim ljudima zdravog duha, ljudima koji su tu samo ono što si i ti, ljudima koji te ne more bespotrebnim pričama, ljudi s kojima se možeš smijati, ali i plakati, kako ti već dođe. To su ljudi koji te neće osuđivati ako kažeš da ti je nešto teško, da nisi stigao, da ćeš nadoknaditi, oni koji će se ponuditi da ti pomognu, koji će te bodriti i navijati za tebe. A takvi nam svima, bar s vremena na vrijeme, trebaju.

Tako sam tokom ta tri i po mjeseca priprema dobila zadovoljniju sebe, ponekad umornu od fizike, ali bistre glave i misli. Dobila sam sate u kojima sam uživala, znajući da radim nešto dobro za sebe, svoje zdravlje, za svoje srce i dušu. Za sebe iskonsku.

Dobila sam i te ljude koji su tako lako, skoro preko noći, postali moji prijatelji, jer su sve to vrijeme bili tu, uz mene, kao podrška. Dobila sam takmičarski duh i istinsku odluku da je zaista najvažnije učestvovati. Jer, kad dođeš kući, kad si sam sa sobom, shvataš da si najvažnija uloga u svom životu i da zaista vrijediš onoliko koliko si blizak sa samim sobom i tebi važnim ljudima.

Izvor: privatna arhiva

I dobila sam te ljude koji su prigrlili moje dijete, koje, eto, ponekad nisam imala kome da ostavim ili mi je prosto bilo lakše da ga povedem sa sobom. Oni su bili oni koji su te sate poklanjali isključivo njemu, svoje slobodne sate, a nisu morali to. Poklanjali su mom djetetu svoje vrijeme, slatkiše, igru i smijeh. A od toga je satkan dječiji svijet. Svakog, pa i mog djeteta.

Moje dijete je dobilo te velike ljude koji su postali njegovi mali prijatelji. Jednog, kako ga zove, čika Čupu, koji je o njemu brinuo kao o nekom sebi najdražem stvorenjcetu, a ne djetetu koje mu je do prije četiri mjeseca bilo potpuni stranac. I još mnogo tih dragih ljudi koji su mu poklanjali osmijehe i zagrljaje i koji i danas to čine. Moje srce je od toga naraslo.

I dobila sam satisfakciju. Ne po prvi put u svom mandatu singl mame, ali jednu novu, drugačiju. Tokom koje sam iznova, na drugačiji način, testirala sebe, svoju izdržljivost, svoje volju i želju, svoje organizacione sposobnosti, svoju mentalnu snagu, sebe kao biće. I zato tih nekih stotinjak dana nisu samo period tokom kojeg sam se fizički pripremila da istrčim polumaraton, to je vrijeme u kojem sam dosegla neku novu dimenziju sebe. I iznova dokazala, opet samoj sebi, da je čovjek sposoban za mnogo toga, zapravo za sve, samo ako odluči da je to ono što želi ili mu je bitno.

I zato, kada sam te subote ustala da krenem u susret tom 21 kilometru, znala sam da oni zapravo ništa ne mijenjaju, ali mijenjaju mnogo toga. Da taj polumaraton postoji i bez mene i mog rednog broja, kao što i ja postojim i postojaću bez njih. I zato sam i krenula slobodnih misli, nogama bez utega, osjećajući da je to nešto što ne moram, ali što me ispunjava i čini srećnom. Da je to “projekat” koji je ostvaren isključivo mojom željom, posvećenošću i odlučnošću.

Izvor: Banja Luka Running Club / Facebook

I znajući kako je singl roditeljima nerijetko teško, kako je mnogo manje mogućnosti kad su vam skučeni “resursi”. Kako neka slobodna djevojka ili mama kojoj su bake ili sestre pri ruci, za razliku od mene koja živim 100 kilometara od roditelja, brata, prijatelja iz djetinjstva, ne zna kako izgleda otići na jedan običan trening, a prije toga obaviti visinske, organizacione pripreme. I ne zna kako je doći sa tog istog treninga i skoro i nemati vremena za odmor, jer te čeka neko malo biće kojem treba da se posvetiš, jer tu nema nikoga trećeg da te odmijeni. Zato se inače ne poredim, al ovo su situacije koje te navedu da se uporediš, al samo zato da bi shvatio koliko je velik posao koji radiš.

I zato mi vrijeme potrebno da istrčim tih 21 kilometar nije bilo bitno. Jer, singl mamama, a i tatama, svakome ko nakon razvoda uglavnom brine o djetetu, vrijeme često drugačije teče i drugačije izgleda. Mi imamo neko svoje vrijeme u koje pokušavamo smjestiti sve ono važno, korisno ili lijepo. Zato i nisam provjeravala koliko mi je vremena bilo potrebno da stignem do cilja, jer ja sam stigla do svog cilja. Onog u sebi, koji je, kad izuješ patike i pogledaš se u ogledalo, jedino mjerilo.

Pročitaj još

Od iste osobe