Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Mojih 7 smrtnih grijeha: Bila sam lijena, ponosna, bludna, zavisna, bijesna, pohlepna i neumjerena

Život je proces. Izgrađujemo se svakoga dana sve više.

Piše: Nina Bljak

Foto: Unsplash.com

Osobni je izbor hoćemo se graditi prema dolje ili ćemo polako, ali sigurno ići do visina. Dugo mi je trebalo da postanem osoba kakva sam danas, no i dalje nisam ona koja želim biti. Griješila sam puno i često. Svojih se grešaka nekada sramim, iako kažu da ih se ne bismo trebali stidjeti. Ovo je mojih sedam smrtnih grijeha.

LIJENOST

Ovo je grijeh s kojim se i danas često borim, osobito kada je riječ o fakultetu koji sam davno trebala završiti. Nekada sam lijena jesti. Ne da mi se ustati iz kreveta i često odabirem satima biti gladna. Lijena sam i obavljati svakodnevne sitnice. Lijenost naraste kada sam mamurna. Tada bih satima sjedila i ne radila doslovno ništa. Lijenost mi je najgora neprijateljica. Lijena sam isključivo kada sam ja u pitanju. Lijenošću idem sama protiv sebe i ne dam si da se maknem s mjesta.

ZAVIST

Zavist nikada nije bila moja stvar. Nikada nisam jako zavidjela nekome. Osjetila sam onu vrstu zavisti kada sam bila nezadovoljna sama sa sobom i kada sam bila lijena. To se događalo najviše kada sam bila tinejdžerica. Gledala bih satima Fashion TV, a u glavi su mi prolazile rečenice poput: „Blago njima i ja bih voljela napustiti školu i baviti se modelingom. Mrzim svoj grad, ovo bi me spasilo. Voljela bih živjeti njihov život.“ Kasnije, kada sam malo odrasla, shvatila sam da ja zapravo često vidim spas u krivim stvarima. Prestala sam razmišljati na takav način i krenula u onom smjeru koji će mi donijeti ono što želim i trebam, a jedino što trebam je mir.

BIJES

Bijes je kod mene bio najizraženiji u srednjoj školi. Doma su mi se uvijek događale drame, a svoje sam frustracije liječila na nedužnim ljudima. Derala bih se na kolege iz razreda, svađala bih se s ljudima koje nisam ni znala i bila sam nepodnošljiva. Bijes se gomilao u meni i pucala bih zbog najvećih gluposti. Tako sam liječila sve ono što me ubijalo doma. Na taj sam način pokušala izliječiti majčinu smrt, ne znajući da se iz bijesa može roditi samo bijes.

Foto: Unsplash

POHLEPA

Nikada nisam bila pohlepna u materijalnom smislu. Uvijek sam davala sve svima. Nikada mi nije problem bio dijeliti. Jedini vid pohlepe u materijalnom smislu bio je kada bih izgubila ili potrgala neku stvar. To bi me ubijalo danima i osjećala bih se kao da sam izgubila dio sebe. Danas mi je to smiješno. Stvari odlaze i dolaze – tako će uvijek biti. Pohlepna sam bila kada se radilo o ljudima. Često sam ih htjela samo za sebe. Često sam mislila da im trebam biti na prvom mjestu. Takva je vrsta pohlepe za mene puno gora.

NEUMJERENOST

Neumjerena znam često biti i danas. Često osjećam grižnju savjesti kada se prejedam ili ako previše popijem. Osjećam sram koji me zna dugo proganjati. Umjerenost je vrlina, neumjerenost te dovodi na mračna mjesta koja podsjećaju na zatvor. Bila sam neumjerena i kada je o izlascima riječ. Znalo mi se događati da ne stajem od petka do nedjelje. Nakon toga, osjećala bih se prljavo i bezvrijedno. Često mi je pronalazak mjere bila nemoguća misija.

Foto: Unsplash

PONOS

S ponosom često nisam znala izaći na kraj. Bilo mi je teško ispričati se i prihvatiti činjenicu da sam sjebala. To mi se događalo u prvoj vezi. Zbog ponosa nisam govorila mnoge stvari koje sam zapravo htjela i to me izjedalo. Kasnije, kada sam malo odrasla, dogodilo mi se suprotno. Ponos sam izgubila negdje putem i dopuštala krivim osobama da mi čine krive stvari. Danas znam da se taj ponos zapravo zove dostojanstvo. Danas imam dostojanstvo, a ponos nije dio mene.

BLUD

Stvar koju si još uvijek nisam oprostila, a vjerujem da će proći još dugo vremena do konačnog praštanja, nešto je čega se sramim više od svega. Spavala sam s prijateljičinim bivšim dečkom samo nekoliko dana nakon njihovog prekida. Prije sam se opravdavala i pričala pozadinu cijelog tog incidenta, no danas dobro znam da ne postoji opravdanje za takav čin. Gore od svega mi je bilo što sam izgubila prijateljicu na godinu dana. Jedina dobra stvar u cijeloj toj priči je činjenica da mi je ona oprostila i da se družimo i danas. Nakon nekoliko godina, ista se stvar dogodila i meni, samo što sam tada ja bila ona koja je doživjela izdaju. Oprostila sam joj odmah.

Zbog čega sam uopće izvadila svoj prljavi veš pred svima vama? Ne znam ni sama. Nekada mi pisanje dođe kao neka vrsta terapije. Nekada kroz priču shvatim koliko rastem. Nekada vam želim pokazati da sam i ja samo obična osoba koja griješi. Nekada imam dojam da mislite da sam predobra. Nekada jednostavno želim pokazati da je ljudski griješiti, no da si još veći čovjek kada oprostiš – sebi, njoj i njemu. Život je proces. Svijet će biti lijepo mjesto ako si to dopustiš i ako naporno radiš. Moji su me grijesi izgradili u ono što sam sada. Mislim da je vrijeme da ih se prestanem stidjeti.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije