Hrabra LolaNaslovna vijest

Šta je Kan donio ženama, sem još malo glamura?

U svjetlu pokreta i inicijativa koji razdrmavaju film, tog uspavanog aristokratu zavaljenog u kožnu fotelju, mnogo se očekivalo od ovogodišnjeg Kanskog festival. I mnogo toga se (nije) desilo.

Piše: Nenad Bosnić

Foto: Featureflash Photo Agency / Shutterstock

U državi koja je simbol revolucija, slanim primorskim vazduhom kao da je lebdjela još jedna takva.

Nakon „slučaja Vajnstin“ (Harvey Weinstein), nakon #MeToo pokreta, nakon Time’s Up inicijative, neki novi vjetrovi su zaduvali u javnosti i kao da su zaista odšrkinuli blindirana vrata moćnog i prebogatog Holivuda. I onda se, ko zna kako i zašto, pojavila tiha nada da će Filmski festival u Kanu biti ta prkosna francuska djevojčica koja će ih nogom potpuno razvaliti.

Njeni koraci kao da su od prvih festivalskih časova zaista odzvanjali kultnom Kroazetom.

Prkosno protiv nasilja…

Nakon što je sa javnih tajni bar djelimično otresena prašina tajnosti, Kan je ponizno prihvatio činjenicu da se upravo na događajima poput ovoga dešava mnogo loših, opasnih ili u najmanju ruku ljigavih situacija. Situacija kakve je još ranije opisala francuska filmska zvijezda Lea Sejdu (Léa Seydoux), članica ovogodišnjeg kanskog žirija.

Spreman da ne ostane sve na konstataciji problema, festival je ponudio rješenje – telefonsku liniju za prijavu nasilja, koja je bila aktivna tokom 12 dana, koliko je Kan bio centar umjetničkog svijeta. Na stranu upitna praktična vrijednost ovakve inovacije u jednom takvom ambijentu, na stranu i zanimljive opaske, poput one Kaspara Salmona (Caspar Salmon), kolumniste magazina Prospect, da je pomenuta linija bila aktivna do dva časa poslije ponoći, kada predatori poput ozloglašenog Vajnstina tek kreću u svoje pohode – festival je učinio nešto, istovremeno simbolično i praktično, i to je nesporan korak naprijed.

Foto: taniavolobueva / Shutterstock

Prkosno protiv diskriminacije…

Kada se budemo sjećali dodjele Zlatne palme 2018. godine, velike su šanse da će nam se pred očima najprije pojaviti slika koju vidite iznad. Upečatljiva, moćna, efektna fotografija 82 žene koje stoje na kanskim stepenicama, pozivajući na veću zastupljenost svog pola u filmskoj industriji.

Sve je pažljivo isplanirano u ovom glasnom protestu. Na stepenice, prikladno zagrljene ikoničnim crvenim tepihom, stale su 82 žene, jer su svega 82 rediteljke imale priliku da učestvuju u glavnom takmičenju Kanskog festivala tokom 71 godine postojanja. Stale su pred projekciju filma Eve Ison (Eva Husson) imena „Girls of the Sun“, koji govori o kurdskoj ženskoj paravojnoj jedinici. I to su stale na polovinu stepenica, tako tvrdeći da je tek toliko puta do ravnopravnosti zaista pređeno, te da je još toliko ostalo. Stojeći tačno tu – na ženskom vrhu, a muškoj polovini – vatrene govore su održale dvije jednako precizno odabrane osobe – Kejt Blanšet (Cate Blanchett), predsjednica ovogodišnjeg žirija, i Agnes Varda, dobitnica Zlatne palme, jedna od samo dvije žene kojima je uručeno ovo priznanje.

Prkosno i protiv dvostruke diskriminacije…

Korak dalje je otišlo 16 francuskih tamnoputih glumica, koje su, predvođene Aisom Maigom (Aïssa Maïga), istupile protiv isključenosti tamnoputih žena iz filmske industrije. Akcija pod nazivom „Tamnoputa nije moje zanimanje“ (Noire N’est Pas Mon Métier (My Profession Is Not Black)),skrenula je pažnju na više problema istovremeno, ali je bila i mnogo manje uspješna u svom osnovnom cilju.

I crveni tepih se pokazao pogodnim poligonom za čeoni sudar ideala i stvarnosti, jer je priču o ovom protestu, podjednako važnom i na sličan način izvedenom, prenijelo nebrojeno manje svjetskih, pa i naših regionalnih medija. Ne nužno zbog boje kože glumica koje su podigle glas, ali vrlo vjerovatno zbog njihove manje popularnosti i tanjih novčanika, što je podjednako gorko-realno objašnjenje.

Prkosno i protiv javnosti…

Da ste površno čitali medijske izvještaje iz Kana, pomislili biste kako su ovogodišnji glavni žiri činile isključivo žene. Uz Blanšet i Sejdu, u prvom planu su bile glumica Kristen Stjuart (Kristen Stewart), režiserka Ava Duvernej (Ava DuVernay) i kantautorka Kađa Nin (Khadja Nin), i u velikoj većini izvještaja u kojima se na bilo koji način pominjao žiri, viđali smo samo njih.

Kao da tu nisu bila i četiri muškarca. Kao da među ta četiri nisu bili, recimo, Kanađanin Deni Vilnev (Dennis Villeneuve), čovjek koji je radio „Sicario“, „Arrival“ i novi „Blade Runner“, ili Rus Andrej Zvjaginjcev (Andrey Zvyagintsev), višestruko nominovan za Oskara i nagrađen upravo u Kanu. Da li prosto zanemareni od strane novinara ili u želji da i sami doprinesu višem cilju, tek su se ovi ljudi, koji i te kako imaju šta da kažu, mijenjali sa svojim koleginicama za mjesta u sjenci, prostor pod reflektorima prepuštajući njima.

Kristen Stjuart, Foto: Featureflash Photo Agency / Shutterstock

Prkosno i protiv tog glamura…

Pravila oblačenja, famozni dress code, decenijama su esencija grandioznih filmskih festivala, još od vremena „starog Holivuda“, pa su i modni izvještaji sa Kroazete s vremenom postali brojniji i čitaniji od recenzija prikazanih filmova. Iako u tome nema ništa loše i modni osvrt na jedan gala događaj može da bude vrlo zanimljiv, poput ovog Lolinog, dress code je sam po sebi ograničenje. I, kao takvo, teško može dugo da poživi u svijetu liberalnom poput umjetničkog.

Kan je već prošao kroz frku oko štikli, kada je prije tri godine grupi žena zabranjeno da prisustvuju projekciji filma zato što nisu nosile cipele sa potpeticom. Jer, pobogu, svi znamo da ravna obuća (samo kod žena!) pogubno utiče na sposobnost razumijevanja rediteljskih postupaka, a bez dodatnih centimetara visine ženski pol ne može da vidi glumačku izvedbu.

Kristen Stjuart, prva Amerikanka koja je dobila najveću nagradu francuskog filma, za svoju ulogu u djelu „Oblaci Sils Marije“, lijepo je prošle godine upozorila organizatore da glupost ovog pravila neće izdržati teret vremena. Uprkos tome, oni su je zvali u ovogodišnji žiri i, naravno, doživjeli da holivudsko neprilagođeno dijete izuje svoje skupe Lubutan (Louboutin) cipele pred svim tim blicevima i bosom nogom izgazi očetkani crveni tepih, kako bi svoju poruku učinila jasnijom. Završne večeri, međutim, Stjuart je ostala na svojim visokim štiklama, tako u par dana održavši javnu demonstraciju smisla i važnosti prava na izbor.

…i – šta na kraju?

Iako je The Star prije te završne večeri slavodobitno najavljivao trijumf jedne režiserke, a Vogue još ponositije objavljivao naslove poput „U Kanu žene ispisuju naslove“, kao pobjednici su ponovo izašli muškarci – Japanac Hirokazu Kore-eda i Amerikanac Spajk Li (Spike Lee). Dio javnosti ostao je razočaran, a dio zbunjen, svjestan uticaja koji film, kao masovna umjetnost sa planetarnim dosegom, ima na generacije dječaka i djevojčica. No, jedan dio javnosti je tek tada bio srećan.

„Nekoliko žena je u konkurenciji i one nisu ovdje zbog svog pola, već zbog kvaliteta svog rada, i ocjenjivaćemo ih kao filmadžije“, stav je koji je Kejt Blanšet zauzela od prvog dana, braneći odluku da Kan u takmičarsku konkurenciju, od 21 filma, uvrsti samo tri ostvarenja koja su režirale žene.

Time je ova maestralna glumica na najbolji način formulisala svoj pristup problemu. Dok su jedni otvoreno zahtjevali da Zlatna palma završi u ženskim rukama, a drugi predlagali uvođenje polnih kvota za selekciju filmova, Blanšetin žiri je pokretao akcije za veću vidljivost i zastupljenost žena u industriji, držao emancipacijske govore i sukobljavao se sa besmislenim pravilima, ali na kraju odluke donio na način na koji i od drugih zahtjeva da ih donose – na osnovu onoga što je na ekranu, a ne onoga što je među nogama.

„Prije nego što sam žena, ja sam filmadžija. Volim da mislim da moji filmovi bivaju birani za festival na osnovu filmskih kriterijuma, a ne zbog mog pola“, podcrtala je i Vanuri Kaiu (Wanuri Kahiu), čiji je kanski adut „Rafiki“ zbog prikazivanja jedne lezbejske romanse zabranjen u njenoj rodnoj Keniji.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije