Lole iz komšiluka

Ne brini, još sam tvoj. Čak i kad odavno nisam

Meni su u životu održali sto i jednu lekciju.

Redakcija

Izvor: Iris Mirosavljević

Foto: Iris Mirosavljević Facebook

Pa moraš ovako, pa nemoj onako. Dijelili mi savjete k'o da su ih na pazaru dobili, džabe.

Peri ruke prije jela, i spavaj osam sati dnevno. Jedi povrće i nosi kišobran pod rukom i kad je sunce. Skloni se u hlad na plus trideset i nikad, zaimesvegasvetog, nemoj izlazit vanka mokre kose. Napunili mi glavu svakojakim glupostima pa i danas mater čujem čak i kad mi nije iza leđa.

Nauče vas tako svemu, da vas pripreme za situacije koje će se dogodit i neće.

Samo vam nitko, nikad ne kaže, kako se ponašat onda kad jednom sretneš nekoga, tko je nekad, sasvim slučajno, bio tvoj.

Kad rano ujutro u pidžami i raspadnutim papučama izletiš samo preko puta po cigare, i nikoga ne želiš da te sretne, a naiđe eto baš on, uvijek nepozvan. (Prije se nikad nisi ustajala ovako rano.) I odjednom nigdje nikoga da ti kaže, da ti sad život spasi k'o da mokre kose na balkonu stojiš, kako pozdraviti onoga čija se glava nekad na tvojim bedrima budila.

Foto: Pixabay.com

Nigdje nikog da mi kaže kako nastaviti k'o da nikad nije bilo, a eto, bilo je. Kako disati, i kako hodati, i tko će mi ramena sad ponijeti jer meni su nekako preteška. I kako se nasmiješiti i u kojem smjeru glavu okrenuti kad naletiš na onoga što više nije tvoj, kao, a svaka mu stanica tijela vrišti da još uvijek tvoj je, i samo tebi pripada. A ti ne pripadaš njemu, kao, a pripadaš mu.

Kad se vraćaš s nekog sastanka pa sebe uvjeravaš da ti je s ovim sadašnjim baš stvarno dobro, pa naiđe onaj s kojim je bilo najbolje. Ima li nekoga da mi kaže, kako preživjeti s ovim što ostaje nakon, a ne ostaje baš mnogo kad je u svom malom kuferu i tebe sa sobom odnio.

U kojem smjeru život odvući onda kad sretneš onog kraj koga tvoj polusređeni život izgleda nekako sad srušen sav, i poluprazan?

Perem ruke prije jela i nosim jaknu da se ne prehladim, al’ netko da mi konačno reče kako se ruši ono što je gotovo, a nikad završit neće. I kako tijelu objasnit krizu koja dolazi, jer je baš izgorila posljednja cigareta a napolju, ulicom, upravo život prolazi?

2:47 ujutro, potresom zavibrira mobitel.
“Ne brini, još sam tvoj. Čak i kad odavno nisam.”

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije