Lole iz komšilukaNaslovna vijest

“Ajde što si gej, al’ zar baš sa Srbinom da budeš?!”

Samuel Johnson rekao je kako je patriotizam zadnje utočište hulje, a ako je tako, onda je, po prirodi stvari, nacionalizam prva stanica na putu do tog skloništa.

Redakcija

Izvor: Mirza Halilčević - avangarda.ba

Foto: ECOSY / Shutterstock

Govor mržnje možda je i najprepoznatljiviji manifest, način očitovanja u slučajevima nacionalizma i homofobije. Brojna istraživanja, rađena i u zemljama Balkana, pokazuju kako su zapravo i homofobija i nacionalizam najčešće dijelom jednog jedinstvenog paketa identiteta, u okviru kojeg svakako postoji i određena hijerahija, jedno uređenje.

“Ajde što si gej, al’ zar baš sa Srbinom da budeš” – ova rečenica izašla je iz usta jedne majke prilikom autovanja njenog djeteta. Autovati se, značilo bi priznati svoj homoseksualni identitet, artikulisati to, podijeliti sa drugim ljudima. Čin autovanja predstavlja vrlo značajan trenutak u životu skoro svake LGBTI osobe, gdje je i samo autovanje, odnosno artikulisanje, tek jedan dio procesa integracije samog seksualnog identiteta.

Kako to i inače biva, poslije spoznavanja i priznavanja, autovanje se, eventualno, širi u uži krug prijatelja, započinju se neki emotivni kontakti, imaju se prva seksualna iskustva, preispituju se potrebe, što u konačnici i dalje podrazumijeva trajanje procesa afirmiranja seksualnog identiteta. Naravno, svako iskustvo autovanja prilično je jedinstveno i ne postoji univerzalan tok razvoja te situacije, ali su potrebe za prihvatanjem, za pripadanjem i ljubavlju prilično univerzalne kod svih.

S druge strane, jednako je važna i ta vanjska, društvena validacija partnerskih LGBTI odnosa. Važno je da i bliski ljudi, pa i ostatak društva, LGBTI partnerstva doživljavaju kao zaokruženu cjelinu, da je racionalno i emotivno prihvate i da joj u skladu sa tim i pristupaju. Pritom, to ne znači odobravanje odnosa, nego zdrav i podržavajući pristup. Primjer naizgled odobravanja i diskreditiranja u malom upravo je i rečenica sa početka ovog teksta, gdje je u par riječi stalo više različitih fobija.

Kad nacionalizam sretne homofobiju

Nacionalizam i homofobija funkcioniraju po vrlo sličnom obrascu. Oboje podrazumijeva iracionalni, uglavnom nesvjesni strah od Drugog, mahom nepoznatog objekta – nacije, društva, zajednice, pojedinca, koji prema unutarnjem instinktu, navodno, ugrožava postojeći poredak, da li rodni, da li heteronormativni, nacionalni, ili neki drugi.

Izvor: ECOSY / Shutterstock

Spomenuti poredak, odnosno oblik trenutnog uređenja u većini slučajeva gdje se javljaju burne reakcije, uglavnom, predstavlja iluziju ili ideju građana koja ih štiti od mnogo većih problema poput siromaštva, korupcije, kriminala, pa i vlastite nemoći. Dakle, najprije je bila nacija, odnosno nacionalizam, pa tek sve onda ostalo. Teško ćete danas sresti anacionalnog homofoba. Da bi čovjek mogao izražavati netrpeljivost, on mora imati nešto ili nekoga iza leđa, makar to bila i fikcija, ali bitno je da postoji nešto iznad, neka viša simbolična ravan u čije se ime mržnja manifestuje, jer u suprotnom ako se mržnja baci niz vjetar ona nikad neće naći mjesto u ušima publike.

Svi ovi identiteti u okviru svog paketa prilagođeni su jedni drugima do te mjere da izgleda kao da se međusobno podupiru. Pa se tako ponekad čini da nacionalni identitet podupire vjersku propagandu i obratno, ili da recimo vjerski narativi potvrđuju rodnu društvenu hijerarhiju i tome slično. Naravno, i u ovim slučajevima postoje primjeri odstupanja koji redovito bivaju i predmetom rasprava. Pa su tako konzervativne političarke lezbejke uvijek zanimljiva tema, ali ne nužno i predmetom osude.

Ako, recimo, u kesnofobnom društvu jedna takva političarka podržava netrpeljivost prema izbjeglicama i time brani postojeći nacionalni poredak, njena se seksualnost može tolerirati. Njoj bi se češće moglo zamjerati što je žena, jer, recimo, rod mnogo izraženije konotira sa nacionalnošću. Seksualnost se može tretirati kao socijalni šok koji se opet lakše preboljeva ako su ostali društveno odgovarajući uslovi zadovoljeni. Izdaja nacije čin je ravan smrtnom grijehu. Pravila su uglavnom vrlo jasna, a granice vidljive.

Kada antifašizam sretne LGBTI pokret

S druge strane, šta se događa sa LGBTI pokretom i njihovim potencijalom za antifašističko djelovanje? Uz svu mladalačku zanesenost idejom integrisanih antifašističkih vrijednosti u slučaju LGBTI pokreta, bitno je naglasti da postoje izvjesne razlike onoga što su ovi pokreti u svojoj suštini, teoriji nastanka, i onoga što je slučaj prakse i stvarnog života. Iako se može reći da su oba pokreta nastala usljed intenzivne potrebe za pružanjem otpora ugnjetavanju i potrebe za slobodom i življenjem dostojanstvenog života, jednako se može reći i da su postojani i drugi vanjski utjecaji koji dovode do razilaženja i dezintegracije vrijednosti.

Pa tako, recimo, danas ne možemo sa sigurnošću tvrditi kako pripadnici LGBTI zajednice baštine antifašističke vrijednosti ili feminističke, iako u osnovi njihovih prava koja uživaju, možemo naći iste potrebe i odgovornosti jednake ili slične onim za koje se zalaže sam antifašistički pokret.

Izvor: Yiorgos GR / Shutterstock

Rasim Ibrahimagić, dugogodišnji aktivista i trenutni programski koordinator Sarajevskog otvorenog centra, smatra da se ne može očekivati da će se takvi pokreti integrisati i imati zajednički front, ali da je neophodno uvidjeti uzrok problema zbog kojeg borba ljudskopravaških i klasnih pokreta uopšte postoji u ovakvom obliku, a taj generator u ovo moderno vrijeme jeste neoliberalni kapitalizam koji proizvodeći mnoštvo nus pojava direktno ili indirektno dovodi do nejednakosti u društvu.

“Treba imati u vidu da LGBTIQA osobe nisu a priori lijevo orijentisani kada su u pitanju ekonomska prava i tu se zapravo i krije opasnost nekog potencijalnog svrstavanja tog pokreta rame uz rame sa radničkim ili drugim pokretima, jer se postavlja pitanje slabljenja tog pokreta zbog ideološkog razmimoilaženja na drugim poljima ili još vjerovatnije zbog ’gušenja’ LGBTIQA borbe zarad postavljanja određenih prioriteta u borbi po principu ’prvo naša prava, pa onda vaša’ i čime bi se i izgubio smisao integracije tih pokreta”, kazao je  Ibrahimagić.

On dodaje kako bi, po prirodi stvari, antifašistički pokret trebao prigrliti LGBTI borbu i priznati joj zasluženo mjesto kao pokretu koji se bori za istu stvar. No, očito je potreba za stvaranjem autonomnog pokreta bila dokaz kako u ključnom trenutku LGBTI pokret nije dobio potreban prostor u antifašističkoj borbi.

Činjenica, ipak, jeste da i unutar zajednice okupljene oko izvorno lijevo orijentiranih vrijednosti postoji izvjesna hijerhija ili hronologija. Zna se šta je najprije bilo i koje vrijednosti se mogu tretirati kao krovne i objedinjujuće. Postoje one koje su uže specificirane, koje se razvijaju unutar svog profesionalnog diskursa, a opet može se reći da jednako pripadaju krupnom kadru antifašističkih vrijednosti.

“Važno je pojmove imenovati preciznim i jasnim rečima. Dakle, antifašizam je ključni pojam 20. vijeka, a kako je počelo – biće i 21. vijeka. Antifašistička borba je kroz razne ratne sukobe pobijedila fašizam, ali ga nije zauvijek uništila. Antifašizam zato jeste i univerzalna vrijednost, oko koje se okupljaju grupe koje baštine ideologije i politike koje se suprotstavljaju ideološkim obrascima djelovanja fašizma kroz neofašističke i neonacističke pokrete. Kada antifašizam postavimo ovako kao temeljnu vrijednost, onda se sam od sebe nameće odgovor na pitanje zašto različiti pokreti koje okupljaju skrajnute u borbi za svoja prava i slobode, zapravo povezani”, rekla je Jasmina Čaušević, feministkinja i koordinatorica poznate Feministčke škole Žarana Papić.

Izvor: Alexandros Michailidis / Shutterstock

Stoga, smatra ona, i feministički, i radnički, i LGBTI i svaki drugi pokret ne može da opstane bez solidarnosti sa potlačenima, međusobne solidarnosti, solidarnosti sa drugačijima, solidarnosti kao izvorišta svih djelovanja

Na kraju pitanje integracije antifašističkih vrijednosti zaista ostaje vrijednim rasprave. S druge strane, uz svu složenost tog pitanja jako je teško, a opet jednako i važno prepoznati i imenovati dinamike koje potvrđuju politike identiteta nastale kao rezultat kapitalističkog uređenja. S tim u vezi upravo je i bitno preispitati primarne motive pojedinačnih borbi, prepoznati specifičnosti i tačke razilaženja.

Jer, neke bitke se možda zaista i dobijaju na juriš, ali ratovi i dalje traju, a za njih ćemo osim utopijske zanesenosti trebati i jedni druge. Možda je u vezi s tim upravo i bitno krenuti od početka, od esencijalnih vrijednosti koje ujedinjuju sve, bez borbenih predznaka.

“U vremenu rehabilitacije zločinaca, relativiziranja antifašističkog pokreta i pakovanja fašizma u šarene papire, logično je da su ljudi zbunjeni. Sistemski se radi na ubijanju kritičke misli i solidarnosti među ljudima, jer se u takvom prostoru straha i mržnje najbolje grade koruptivne politike u kojima uživa manjina koja se zove politički establišment. Ja sam antifašistkinja i LGBTI aktivistkinja, vođena vrijednostima solidarnosti, ravnopravnosti i slobode, za oslobođenje od opresije sistema i društva prema Drugom i Drugačijem. Za mene su ta dva procesa neodvojiva. Vrijednosti i tekovine antifašističke borbe su privilegija koju imamo, ali aktivno ne živimo. Antifašistički pokret se mora bolje organizirati, biti glasniji i hrabriji u suprotstavljanju patrijarhalnom heteronormativnom sistemu”, zaključuje Dajna Bakić, direktorica Tuzlanskog otvorenog Centra.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije