Hrabra LolaNaslovna vijest

Ne znaš ti što je Hrabrost, a možda i bolje za tebe da ne znaš

Odavna dućani nisu kao nekad. Danas u njima možeš sve kupiti, platiti račune, naručiti ovo ili ono, vidjeti stvari za koje bi prije morao ići preko granice jer toga kod nas nije bilo.

Piše: Ana Kolar

Keith Berr Productions, Inc.

Foto: Alviar Photography

Danas u istom dućanu kupim za jesti i obući se, za urediti vrt, hranu za kućne ljubimce, kablove za pitaj Boga šta, kondome, uloške, vitamine, časopise…

Kako ima svih živih i neživih artikala, ima i raznog svijeta na blagajni. U redovima na kasi vidiš sav raspon emocija, od najgore tuge do kemijom izazvane euforije. U tih nekoliko minuta dok čekaš red, preispitaš svoj život barem nekoliko puta.

Vidiš nervozne roditelje, neugodne alkoholičare, siromašne ljude koji broje lipu po lipu ne bi li si kupili osnovno za preživljavanje, nakon njih odmah mama i kćer koje se kupaju u novcu i nije im stalo ni do koga, a tako se i ponašaju.

Pokretna traka na blagajni, a pored nje ponekad i jedva pokretni ljudi.

Razveseli me iskreno kad nakon stajanja u tom redu tuge naletim na blagajnicu koja me ne bode pogledom kao da me bode nožem, koja me pozdravi i koja nije ljuta na cijeli svijet. Rijetke su takve i nije im za zamjeriti, i one se nagledaju stvarno svega za zbilja malu plaću i loše uvjete rada.

Sinoć tako stojim u redu na kasi, kupujem sladoled jer jedino na tome živim zadnjih tjedana, prevruće mi je za bilo što drugo. Ono, baš mi bude teško, a nemam višak kilograma i relativno sam mlada, ali slabo podnosim vrućinu u gradu. “Jadna ja…” – pomislim.

Izvor: Unsplash.com

Čekam u redu između mladog umjetnika i nekog navijača koji se već priprema, ili barem svoju jetru, za nadolazeće Svjetsko prvenstvo. I pogled bacim na susjednu blagajnu, tamo sve neki roditelji i omanji čopor predškolske djece. I jedan par sa sinom od niti šest godina.

U moru djece koja su aktivna i sretna i skaču, taj sin je stršao toliko da smo ga svi vidjeli. Nije se on drugačije ponašao od svojih vršnjaka, isto je zvjerao okolo, gledao što sve stoji oko blagajne, pozdravljao ljude, žicao za slatkiše, sve isto što i djeca na sporednim blagajnama. Ali njegova ćelava glavica svijetlila je jače od svega u dućanu. Odašiljala je poruku: “Mali sam, imam ožiljke, ali borim se!”

Bilo je nemoguće ne vidjeti ga i ne osjetiti njegove roditelje. Na koži sam osjetila njihovu borbu. Pokušavala sam odvratiti pogled, jer nisam htjela da im bude još i neugodno zbog pogleda nas ostalih. Nas zdravih. Zamišljala sam, u tih niti dvije minute, koliko je njima teško i zašto bi itko, a pogotovo dijete koje još ni u školu nije krenulo, to zaslužio. Koliko je to nepošteno i kako se uopće boriti s time? Odakle čupaju tu snagu?

Keith Berr Productions

Izvor: Keith Berr Productions, Inc.

Da stvar bude još gora, ako je to ikako moguće, ugurala im se preko reda neka žena, jer može joj se, na što je majka glasno prokomentirala da kako je nije sram ići preko reda, a svi vide da imaju bolesno dijete. Svi smo čuli i svi smo odmaknuli pogled jer ne želiš da tim roditeljima bude teže nego jest, a neizmjerno im je teško. Mališa je vrludao okolo, vjerojatno je već oguglao na takve situacije jer ide i dalje s roditeljima u dućane, a vani je vruće, naravno da neće skrivati ćelavu glavicu i ožiljke na istoj.

Grlila bih ga cijeli dan. To mi je došlo. Da grlim to dijete i pokušam prebaciti na sebe tu muku koju on, onoliko mali, nosi.

Uskoro će biti četiri godine da je moja Najdraža zaspala i neću zaboraviti kad sam joj rekla, u suzama, da bih dala sve na svijetu da sam ja ta koja je bolesna, a ne ona. Ne sjećam se je li mi stvarno zalijepila šamar ili me ošamarila rečenicom da ne bulaznim, i da ne govorim gluposti, jer nitko na svijetu ne želi imati rak. I nitko ga ne bi trebao imati. A najmanje mladi koji još nisu niti počeli živjeti.

Priča se stalno o tim nekim hrabrim potezima, da koliko je hrabro priznati da si prevario nekoga, da imaš celulit, da si se drogirao i uspješno skinuo. Oprostite na izrazu, ali serem ti se na takvu “hrabrost” jer ono što sam vidjela sinoć u redu na blagajni je hrabrost s velikim H.

Hrabar je mališa svake sekunde dok se otima smrti koja mu doslovno leži za vratom, a hrabri su i njegovi roditelji koji, uz sve nezamislivo, moraju trpjeti i poglede, guranja preko reda, i moraju svakodnevno gledati dijete koje kopni.

Hrabro je pričati o emocijama? O porodu? O razvodu? Ne budite smiješni, otvorite oči u redu na blagajni i pogledajte koliko je stvarne Hrabrosti oko vas. One o kojoj se ne čita u kuloarima, o kojoj se ne vrišti sa zgrada, a trebalo bi, one koja se vidi u pogledima kemoterapijom izmučenih roditelja.

Neka im je sva Hrabrost ovog svijeta i neka ta mala ćelava glavica izgura svoj osmijeh najdulje moguće.

Do idućeg puta, čuvajte se i imajte obzira jedni prema drugima.

Zagrljaj,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije