Praktična Lola

Anksioznost kod djece češća je nego što mislite. Kako im pomoći?

Čini se da ne postoji pojava koja bi pogađala toliki broj ljudi kao što je anksioznost (tjeskoba).

Redakcija

Izvor: Anja Melcher - klokanica.24sata.hr

Foto: Nailia Schwarz / Shutterstock

To neugodno emocionalno stanje može se pojaviti u mnogim slučajevima, a temeljni osjećaj koji u čovjeku budi je neugodno čuvstvo straha i strepnje. U osnovi tog straha jest osjećanje da nismo sposobni nositi se sa cjelokupnom životnom situacijom. Simptomi anksioznosti koji se najčešće javljaju jesu nesanica, ubrzano lupanje srca ili hladan znoj koji oblijeva.

Anksioznost je normalan odgovor na neku opasnu ili stresnu situaciju. Međutim, ona postane problem kada se pojavi iznenada i preplavi osobu. Kada je anksioznost prisutna, osoba se osjeća grozno. Toliko strašno da je samo predviđanje osjećaja dovoljno da uzrokuje anksioznost.

Također znamo da anksioznost nema ništa sa snagom, hrabrošću ili karakterom, već ona naprosto preuzme osobu. Kada je ta osoba dijete, to može biti posebno uznemiravajuće, uzrokujući probleme sa spavanjem, prehranom, izostanke u školi zbog neobjašnjivih bolesti, poput bolova u trbuhu ili glavobolja.

Jedna od najgorih stvari vezanih uz anksioznosti jest način njenog pojavljivanja bez prepoznatljivog uzroka. Fizički osjećaj nalikuje osjećaju kao kada ste skoro zaspali i onda iznenada kao da propadnete u snu ili osjećaju kada hodate i promašite stepenicu.

Dobra vijest je ta da anksioznost kod djece može prestati, djeca je mogu nadići jer su posebno osjetljiva i prijemčiva. Puno puta im se u životu ne pruži dovoljno prilika, a jako su otvorena za nove mogućnosti, razmišljanja i djelovanja. Kada dijete dobije podršku i pravu informaciju vrlo brzo nadiđe ono što ga je mučilo. Vi kao odrasla osoba, u izvrsnoj ste poziciji da mu to i omogućite. Navodimo nekoliko koraka koji će vam pomoći u tome:

Ne izbjegavajte pričati o tome!

Roditelji često nastoje umiriti dijete nježnim komentarima: Nemaš se oko čega brinuti ili Bit ćeš dobro. Iako to dolazi iz roditeljskih najčišćih namjera, postoji opasnost da dijete uslijed takvih komentara zatomi te osjećaje i misli kako s njim i tim osjećajima nešto nije u redu. Istina je da, onda kada su anksiozni, ne mogu prije prestati brinuti, samo zato što im vi to kažete. U tom trenutku, koliko god oni vama željeli povjerovati, njihov mozak im to ne dopušta.

Foto: ESB Professional / Shutterstock

Ono što djeci treba jest da čuju da ste ih čuli. Možda ih možete pitati kakav je to osjećaj za njih. Oni će biti ili neće biti u mogućnosti artikulirati ga – i to je uredu! Pitajte ih da li je to sličan osjećaj kao kada iznenada promašiš stepenicu ili kao da odjednom propadneš u snu. To navodimo zato jer često će razgovor o tome, sam po sebi, djetetu predstavljati olakšanje, dok će neko dijete dobiti nešto i iz ovakvih primjera.

Recite da je to normalno!

Jako je bitno djetetu objasniti da je anksioznost normalna pojava i da je svatko doživi u nekom trenutku života – prije ispita, kod upoznavanja novih ljudi, kada ide na neki razgovor, promjenom škole…, te da se ponekad dogodi i bez jasnog razloga. To je također normalno i događa se velikom broju odraslih i djece te postoje stvari koje možete učiniti kako bi joj pomogli da ode.

Objasnite djetetu zašto osjeća anksioznost

Od svega, ovo je možda najsnažnija intervencije za svakoga s anksioznošću. Anksioznost izaziva najviše problema kada se čini da dolazi bez stvarnog okidača. Postoji naravno razlog tome, a njegovo razumijevanje ključ je za upravljanje s njom. U nastavku navodimo primjer prihvatljivog i razumljivog objašnjenja, koje možete ponuditi djetetu. Svakako treba imati na umu da koliko je djece, toliko je različitih objašnjenja i vi ćete ga najbolje prilagoditi svom djetetu jer ga najbolje poznajete!

Anksioznost je nešto što većina ljudi doživi. Odrasli su također nekada anksiozni. U tom stanju, osjećaji kod svakog mogu biti drugačiji i razlikovati se.

Anksioznost se događa zbog dijela našeg mozga koji misli da je prisutno nešto od čega se treba zaštiti. Taj dio mozga zovemo amigdala. On nije jako velik i ima oblik badema.

Amigdala se uključi kada misli da smo u opasnosti, tako da je ona kao snažan ratnik koji nas štiti. Njezin posao je da nas učini spremnima, kako bismo pobjegli od opasnosti ili se borili. Njene funkcije su: bori se ili bježi.

Ako vaša amigdala misli da imate problem, odmah će tijelu dati sve ono što mu treba da bude jako, brzo i snažno. Ona će preplaviti tijelo kisikom, hormonima i adrenalinom. Njih će tijelo i mišići koristiti kao gorivo, za snagu mišića, za bježanje ili borbu. Amigdala to čini bez razmišljanja. To se događa brzo i automatski. Ona ne uzima vremena za nikakvo provjeravanje. Ona je vršitelj, nije mislilac!

Bitno je naglasiti da je amigdala brilijanta ukoliko se pojavi nešto opasno. Primjerice divlja životinja od koje trebamo pobjeći, a onda se tek smiriti. Ponekad ipak amigdala misli da nam je nešto prijetnja i pošalje gorivo našem tijelu, iako uopće, u toj situaciji, ne postoji ništa opasno. U takvoj situaciji kada je naše tijelo preplavljeno kisikom, adrenalinom i hormonima, spremno je za borbu ili bijeg i kao posljedica toga, na fiziološkoj razini, događa se sljedeće:

Foto: altanaka / Shutterstock

– Disanje se mijenja, od polaganog dubokog disanja prema ubrzanom plitkom. Tijelo to čini jer je mozak naredio tijelu da ne troši kisik na duboke udisaje te da ga pošalje mišićima kako bi se nahranili te se pokrenuli i borili se.

– Kada se to dogodi tijelo će se osjećati napuhanim ili s malo daha. Možemo osjeti navalu krvi u lice i lice može postati toplo.

-Ukoliko energiju ne utrošimo ne borbu ili bijeg, kisik se povećava i ugljični dioksid se smanjuje. Iz tog razloga možemo osjećati vrtoglavicu i biti pomalo zbunjeni.

– U tim trenucima naše srce kuca brže kako bi tijelo opskrbilo kisikom.

– Možemo se osjećati kao da smo na utrci ili kao da smo bolesni.

– Gorivo je poslalo kisik u ruke, u slučaju da se trebamo boriti i u noge kako bi mogli bježati. Stoga u tom dijelu tijela možemo osjećati napetost jer su mišići zbijeni.

– Možda ćete biti znojni, jer tijelo se hladi znojenjem, kako se ne bi pregrijalo u slučaju borbe ili bijega.

– Probavni sustav, koji dobiva hranjive tvari iz hrane, se gasi, tako da gorivo, pomoću kojeg se probavlja hrana, koriste ruke i noge, u slučaju da se moraju boriti ili pobjeći. (Ne brinite – ne zadugo!)

– Možda ćete se osjećati kao da imate leptiriće u trbuhu. Također se možete osjećati bolesno, kao da vam se povraća, a usta mogu biti malo suha.

Kao što vidite, u anksioznom stanju, postoje vrlo stvarni razlozi za osjećaje koji se javljaju s našim tijelom. To je sve zbog naše amigdale – tog žestokog ratnika, koji je dio našeg mozga i koji nas pokušava zaštititi, pripremajući tijelo za borbu ili bijeg.
Problem nastaje onda kada – ne postoji ništa s čim bi se borili ili bježali.

Na sreću, postoje stvari koje možete učiniti u takvim situacijama. U nastavku navodimo nekoliko važnih objašnjenja koja je bitno ponuditi djetetu, kako biste mu pomogli da nadiđe anksioznost.

Objasnite kako je anksioznost zajednička i odraslima i djeci

Prema nekim istraživanjima, jedno od osmero djece se bori s pojavom anksioznosti – recite djetetu da postoji mogućnost, da se vjerojatno i netko drugi u njihovom razredu susreo sa sličnom situacijom ili sada prolazi kroz nju.

Imenujte amigdalu

Sada kada znate da anksiozni osjećaji dolaze iz dijela mozga Herojskog ratnika, dajte mu neko ime. Dopustite djetetu da mu da ime i pitajte ga da vam opiše kako ga je zamislilo. To će im pomoći da shvate da je problem nešto drugo, a ne oni. Također će demistificirati svoju tjeskobu, što je jako bitno. Umjesto da je anonimna i bez lica, njihova tjeskoba dobiva lice, ime i sve što je karakterizira.

Foto: altanaka / Shutterstock

Sada ih usmjerite u pravom smjeru

Recimo da je Herojskog ratnika dijete nazvalo Zigi. Pokušajte svom djetetu objasniti stvari na sljedeći način: Uzrok tvog problema s anksioznošću je taj što Zigi misli da zna što je najbolje za tebe, sada znamo i zašto, tako radi mozak, ali zapravo si ti gazda. Zigi misli da te štiti. Ono što trebaš učiniti jest reći mu da si ga čuo i da se on može opustiti jer nema opasnosti. Kada si osjetio i prihvatio te Zigijeve tjeskobne osjećaje, pokazao si Zigiju da ga razumiješ i da se može umiriti.

Također moćna stvar koju možeš učiniti, kako bi postao gazda svoga mozga jest – opet disati. To zvuči tako jednostavno – i jest! Dijelom je razlog što se osjećaš tjeskobno i to što je tvoje disanje od sporog i dubokog postalo ubrzano i plitko. Takav tip disanja mijenja ravnotežu kisika i ugljičnog dioksida u tijelu. Nakon što svoje disanje staviš pod kontrolu, Zigi će prestati razmišljati o tome da te mora zaštititi i povući će se. Zatim, vrlo brzo nakon toga , zaustavit će se osjećaj koji si imao.

I naučite ih kako tada disati

Ovako djetetu objasnite kako uravnotežiti disanje: Diši duboko i polako. Zadrži dah samo sekundu između udaha i izdaha. Provjeri je li dah dolje u trbuhu – ne samo u prsima. Ponovi ovo 5-10 puta.

Probaj uvesti ovu praksu prije spavanja svaki dan. Zapamti, Zigi je ratnik, dio tvog mozga koji te štiti cijeli život, tako da bi moglo potrajati malo duže dok uvjeriš Zigija da se opusti. No trebaš ustrajati jer ćeš biti zadovoljan s rezultatima. Budi uporan u tome. Ti i Zigi, ratnik u tvom mozgu, postat ćete kompići, ali ti si taj koji kontrolira i određuje.

Jedan od načina da se praksa sprovede jest da djetetu kad legne stavite mekanu igračku na trbuh. Ako se igračka kreće gore i dolje, djetetovo disanje je savršeno.

Praksa pomnosti (prisutnosti)

Obilje znanstvenih istraživanja pokazalo je velike i duboke učinke svjesnosti. Studije su pokazale da prakticiranje svjesnosti povećava gustoću sive tvari u mozgu, pruža olakšanje i zaštitu od stresa, anksioznosti i depresije.

Pomnost ne mora biti komplicirana. U osnovi, to je svjesnost sadašnjeg trenutka. Može se prakticirati 10 minuta prije spavanja. Započnite objašnjenjem da anksioznost dolazi zbog brige o budućnosti, vezano uz to što bi se moglo dogoditi. Ponekad su takve misli u pozadini – možda ih dijete nije ni svjesno. Pomnost pomaže da imate kontrolu nad svojim mozgom tako da ga može zaustaviti kada počne brinuti o stvarima koje mu ne trebaju. Pomnost trenira mozak kako bi ostao u sadašnjosti, u ovdje i sada. Mozak je poput mišića, što ga više vježbate to je jači.

Zvuči lako, međutim misli koje vole lutati ponekad je teško zadržati u ovdje i sada i potrebna je praksa. Možete svoje dijete probati uvesti u praksu svjesbosti na ovaj način:

Zatvori oči i primijeti svoje disanje. Kako osjećaš zrak kada ga uvučeš unutar sebe? Zamijeti senzacije koje se javljaju ili samo budi svjestan podizanja i spuštanja svog trbuha. Primijeti srce kako kuca. Što čuješ u ovom trenutku? Postani svjestan zvukova oko sebe. Što možeš osjetiti izvan sebe, što unutar svoga tijela? Ukoliko tvoj um počne lutati, vrati se opet na svoje disanje, na ovu vježbu. Odaberi jednu stvar od navedenih, na kojoj ćeš držati pozornost.

Zapamtite da se anksioznost kod djece može nadići, ali može potrajati. Objasnite svom djetetu da njegov ili njezin dio mozga koji je jako zaštitnički nastrojen nekad trebati malo uvjeravati, da samo zato što misli da mu prijeti neka nevolja ili problem, ne znači da to doista i postoji. Bitno je samo dijete bude ustrajno i prakticira navedene vježbe.

Simptomi anksioznosti se mogu tretirati i bitno je ne zanemarivati ih. Svakako se ranim tretmanima mogu prevenirati buduće poteškoće na socioemotivnom, osobnom ili školskom planu. Tretmani mogu uključiti individualni ili grupni terapijski rad s djetetom, ali i obiteljsku terapiju.

Pročitaj još

Od iste osobe