Naslovna vijestPraktična Lola

Prestala sam se roditeljima miješati u život

Djeca su jedna bangava stvorenja. Ona starija naročito.

Piše: Jelena Pralica

Foto: Unsplash.com

Napraviš ih, rodiš, ili šta već. Gineš živ da ih spasiš od svih nedaća, udovoljavaš im, pojiš, hraniš, praviš čovjeka od njih. Ne smiješ da se žališ, mislim, smiješ, al odmah te napadaju, kritikuju i spočitavaju ti što se žališ na život koji si sam izabrao.

Ideš, guraš, shvataš da sve to tako treba, znao ili ne, prije svega, da će tako biti. Odrasteš, shvatiš. Prihvatiš. Dijete je dijete, a ti si taj ko je odgovoran za njega, taj koji treba da se stara o njemu, da mu pruži ljubav, toplinu, sigurnost. Da mu omogući da sva njegova prava budu zadovoljena. Da ga pripremiš za sve ono što ga kasnije čeka.

Da ljubiš da prođe, da malo galamiš kad treba, da tražiš moduse kako da ne budeš ni previše strog, ali ni previše popustljiv. Kako da od svog djeteta načiniš “idealno” biće. Jer, to je i pokazatelj tebe, koliko si uspio, gdje si mašio, šta je moglo ili moralo drugačije, bolje.

Izvor: Unsplash.com

Uglavnom, ako te ništa ne dotuče, dijete hoće. Ako ne baš odmah, ono malo kasnije, nekada. Uvijek se nađe neki razlog da te smetne s uma – idu zubi, prohodavanje, vrtić, jauk, dječije bolesti, škola, obaveze, tinejdžer dakle užas, simpatije, patnje, izlasci, sitni poroci, hoće-neće, ćuti, galama, ne progovara, prigovara, pojede sve iz frižidera, ništa ne jede, debela je, mršav je, svađa se, prijeti, previše je nježna, znaš on je preosjetljiv za ovo doba propašće načisto, obnavlja godinu, previše uči, plati ekskurziju, juhu diploma šta ćemo sad, kad ćeš se ženiti, ima posla, nema posla, misliš li rađati, zar se baš morate razvesti, ništa me ne pitaj, nemam me, ne postojim…

E, ta gradacija od kake i pelena do toga da se taj krug zatvori i otvori novi generacijski nosi svoje. Da, dugujemo roditeljima zahvalnost za mnogo šta, da, oni jesu (ako govorimo o “idelanim” uslovima) naši najbolji prijatelji, sigurna luka, naš oslonac i podrška. I baš zbog toga, kad se dese te smjene generacija, kad se neki krugovi zatvore, a drugi otvore, mi djeca nastavimo da tlačimo te svoje roditelje, valjda što iz navike, valjda i zato što sad sve naučeno mislimo da je baš primjereno da primjenjujemo na njima.

Oni, odjednom, nemaju pojma. Počnemo da im radimo sve ono za šta samo sebi dali pravo da je to ono čime nas izluđuju.

“Zar ćeš to obući? Ta ti je košulja totalno demode…”

“Stavila si te zavjese? Pa one druge su sto puta bolje!”

“Šta ove stvari rade ovdje? Jel znate to pobacati?!”

“Imal još nešto da pokačiš po zidovima? Mada čisto sumnjam.”

“Kako možeš supu sipati u tu posudu, kad znam da tamo imaš sto ljepših?!”

“Odoh da preguram onaj ormar u maloj sobi…”

Izvor: Unsplash.com

Sa svojim roditeljima ne živim već skoro dvije decenije. Viđamo se svakih nekoliko vikenda, najčešće ja dolazim, jer se poželim njih, kuće, svog rodnog mjesta. Sad, skoro 20 godina kasnije, svako malo im preguravam namještaj, revidiram stvari po stanu, ispremještam šta se premjestiti može, dobacim koju osudu, prokomentarišem zašto je negdje nešto ili nekako, ispametujem dozu za taj vikend i odem. Oni ostanu sa premještenim krevetom, koji je mama prethodno nagurala baš na onaj zid, po nekom svom fen šuiu, sa ispremetanim stvarima na policama u kupatilu, jer je meni tako estetskije, sa rokadom na dvije terase, jer ja, eto, mislim da im je ugodnije da na onoj drugoj sjede popodne.

Ja odem. Obavezno na neki komentar, njihov, dobronamjeran, skoro urlajući kažem da nisam dijete (iako sam na papirima, a i u životu njihovo dijete ma koliko godina imam) i  da mi ne pametuju, da me ne smaraju i da zaista mislim da, na kraju krajeva, nemaju pravo da to rade meni, odrasloj osobi, koja pola života i ne živi s njima pod istim krovom.

Dugo sam to tako radila, dok nisam shvatila da sve ono što ja ne želim da oni rade i sve ono kako ja ne želim da živim, ja priređujem njima. Iz dobre namjere, ja im se petljam u život, iako oni to ne traže. Cijenim da će se nakon više od 60 godina snaći šta da dolično obuku za odlazak na posao ili u šetnju. Da je te zavjese izabrala iz nekog njoj znanog razloga, možda i totalno nesuvislog, al to je tih njenih nekoliko kvadrata gdje živi cijeli život.

S kojim pravom ja tu primjenjujem neka svoja pravila, kad su oni i dalje dvije odrasle, svjesne i samosvjesne osobe, dovoljno razumne da se brinu o sebi, prostoru u kojem borave, da donose odluke gdje će, šta i kako?! S kojim pravom se petljam u svakodnevni život svojih roditelja, kad se tako grčevito borim da oni ti ne čine meni? Totalno licemjerno!

Izvor: Unsplash.com

Onda sam shvatila da tome mora doći kraj. Da sam tim svojim dobrim namjerama zaista stigla do pakla – gdje sam smjestila vlastite roditelje tretirajući ih kao maloumne. Da jedino mogu da ih pitam treba li im neka vrsta te pomoći ili da eventualno predložim nešto, svjesna da sam ja tu, pa skoro kao u hotelu – povremeni gost koji treba da poštuje domaćina, a ne da mu samoinicijativno pretumbam enterijer i odem sva ponosna na sebe kako sam baš super.

“Kako to guliš krastavac. Smetnuću se, majke mi, ko kad nikad to nisi radila!”

Da, ispade da prije mene ništa nije znala, ni radila, ne znam samo kako je mene rodila i dovela do toga da već toliko godina živim bez nje, a nisam umrla od gladi, hladnoće ili negativnog uticaja podzemnih voda.

Djeca su vam jedna bangava stvorenja, kažem ja. Od kako se rode zlopate roditelje. Ne pomaže ni kad ih napraviš čovjekom i pošalješ u svijet. Čim dođu, eto ti doze mudrih, korisnih i nezatraženih komentara i opaski za taj susret. I onda odu i ostave te s krevetom okrenutim da ti je uzglavlje nizvodno, iako si ti htio drugačije. Džaba, terorišu te dok si živ.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije