Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Generacijski produžetak sporednih uloga: misija Ručak

Kada mislim o ljubavi, na umu mi je univerzalna nježnost: nepatvoreno jednaka.

Redakcija

Izvor: Dženeta Rovčanin

Foto: g-stockstudio / Shutterstock.com

I te ljubavi imaju i korijen i stablo i apsolutna su cjelina, neodvojiva i autonomna i rečeno jezikom književnosti, treba svaka definicijski da bude protagonistička: to dvoje zaljubljenih su glavne uloge; nema razdjeljivanja na sporedne. Jer će taj sporedni/a biti u zapećku, nedostojan/na svijesti da je bitan/na. Da je tu pored glavne uloge samo ljuštura kože, robot koji izvršava zadatke na dugme, povinuje se, nema sposobnost odlučivanja.

Kada se taj kontekst prenio na ženskost?

Kad Simone de Beauvoir kaže da je žena drugi spol, prije ravno 69 godina, zašto se ta drugost dosad nije iskorijenila? Da li je taj ženski strah prema otporu i neprihvatanju individualnosti, ženske revolucije – uzrokovan muškom prijetnjom?

Isprva su nas majke plašile da ćemo upamtiti kad dođe tata, onda su nas nastavnice ušutkivale kad nas dječaci štipnu za tek procvale grudi jer zašto dižeš paniku oko jednog malog štipkanja… Od naših djetinjstava računamo na žensku solidarnost koja počesto izostaje u tim periodima kada gradimo samopoštovanje i samosvjesnost. Ni danas nije mnogo prisutna u onim ženskim društvima koje su odgojile neke generacije submisivnih djevojčica ukalupljenih strahom od visine i svjesno otišle u nizinu nesvjesnosti.

Foto: Photo Studio / Shutterstock.com

U trenutku pisanja ovog teksta, bila sam pod utjecajem jedne poznate stigme, posmatrala i čitala o stavovima, ljutila se na generacijski jaz i različito poimanje misije Ručak; o pravljenju istog jer ručak mora biti napravljen.

Da, mora u ovim slučajevima: ako sam gladna; ako želim obradovati nekog svog jer je zaslužio da ga počastim. I moji razlozi nisu uvjetovani muškim prijetnjama, mojim ženskim strahom, naređivanjima ili očekivanjima samo zato što sam žena. Mogu da ne izvršim tu misiju jer mi se može. Lijena sam i ne želim, mrsko mi je podignuti zadnjicu. I ne bojim se to izreći.

Muž mi je rekao da žena koja ne sprema ručak svaki dan – zaslužila je batine.

A batine će i da dobije.

Prema općeprihvaćenim stavovima citiranih, ručak je bitna stvar u njegovanju harmoničnih muško-ženskih odnosa, nije normalno ne napraviti ga svaki dan. Možda bih i poštovala to žensko mišljenje ukoliko je ono produkt ličnog (!) uvjerenja bez nametanja spolne i rodne uloge. Ako želiš, pravi ga svaki dan. To je tvoje pravo na izbor. Ali protivno tvojoj volji; kuhaš jer moraš? Jer se bojiš batina? Galame? Ponižavanja?

Onda to nije tvoj izbor. To je tvoj strah od mogućeg lošeg ishoda. A strah je neugodan, depresivan i nepoželjan u jednoj partnerskoj zajednici.

Foto: Ivanko80 / Shutterstock.com

Ja znam da su riječi prapočetak djela i uvertira u sistemsko narušavanje svih osnovnih ustavnih prava. Ja kada mislim o ljubavi, na umu mi je univerzalna nježnost: nepatvoreno jednaka, autonomna cjelina dvaju jednakih ljudi i ti ljudi se razumiju, podržavaju, kuhaju jedno drugom, kuhaju skupa – jer su osobe: nekad s lošim, sumornim danima. Kad voliš, ne ucjenjuješ, ne ucjenjuje te, on ti je saborac/saborkinja, a ne utjelovljenje straha.

Ipak, pored svih NVO organizacija, prisutnih edukacija, seminara i radionica – odziv ženske populacije je minimalan i na njima prisustvuju žene kojima uveliko smeta potčinjavanje i koje su rekle Ne! rodnom i spolnom ugnjetavanju. One druge, koje trpe nasilje u bilo kojem obliku, uspješno izbjegavaju prisustvovanju do onog trenutka kad njegove riječi postanu nasilna djela i one nastavljaju put ka Sigurnoj kući. Takve žene imaju moju samilost i djelić razumijevanja jer znam koliko je teško oduprijeti se ukorijenjenom patrijarhatu i naći sklonište i od fizičkog i od psihičkog nasilja.

SOS-linija za žrtve nasilja u porodici:

Izvor: arsbih.gov.ba

Zlu ne trebalo!

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije