Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Koliko žena treba da se smanji da bi stala u ruku jednom Balkancu?

Ovo nije tekst za one što se šapatom po ćoškovima kancelarija ibrete na tuđu dužinu suknje i odlazak na ljetovanje s prijateljicama. Ovaj tekst nije za fine i pristojne žene.

Redakcija

Izvor: Jelena Starčević

Foto: Jennifer Balkan / pinterest.com

Živimo u društvu koje smatra da žena ne može uspjeti bez muškarca. U takvim mišljenjima nažalost, prednjače žene i to upravo one koje nikada nisu imale hrabrosti i snage da budu svoje i da svoje želje stave na prvo mjesto. One će prve osuditi uspjeh druge žene i pripisati je nekom, nevažno kojem, ali muškarcu koji “vjerovatno” stoji iza nje.

Ovdje pričam o onim drugim, o ženama koje su imale hrabrosti da budu svoje. Gledam ih kako su pametne, obrazovane, lijepe, njegovane, zgodne, modno osvještene, prespremne, kako bi rekli klinci. I gledam današnje muškarce; sve smotanije, kilavije, nesposobnije, navikle na maminu kuhinju, nespremne za brak i porodicu čak i u kasnim tridesetim. Od žene očekuju da bude žensko i muško, majka i supruga, ljubavnica i prijateljica, moler, tapetar, vozač, kuvarica i mentor. Osnovno je da ih svaki put potapšeš po glavi kad naprave nešto što se podrazumijeva… odmah padnu u depresiju i osjećaju se zapostavljenim.

Kako smo došli u ovakvu situaciju? Ko je kriv što su nam žene postale kao muškarci, a muškarci kao tetke u klimaksu? One sve mogu i sve rade, a oni sve više ne mogu i neće. Pritom, žale se i jedni i drugi, nikome nije dobro.

Dok su nas žene učili da MORAMO ovo i ono, njih su učili da njihova ŽENA U NJIH  MORA RADITI ovo i ono. E, sad kad smo se mi dovoljno NAMORALE i uspjele obezbijediti kakvu-takvu finansijsku samostalnost, shvatile smo da sve možemo same. Rezultat ove “emancipacije” jesu frustrirane žene koje u stvari žarko žele onu staru, dobru, tradicionalnu ljubav, podršku i razumijevanje, i frustrirani muškarci koji žele isto to i da se osjećaju potrebnim.

Izvor: Jennifer Balkan / pinterest.com

Ali avaj, kako da se osjećaju potrebnim kad su ih majke vaspitale tako da nađu dvije suprotnosti u jednoj ženi: a) ženu koja je “nesposobna” i ne zna sama da ode ni do supermarketa, b) ženu koja sve zna i hoće da uradi za njega i umjesto njega.

U prvoj varijanti, ako nađu ženu koja je “nesposobna”, muškarci kukaju jer im je dosta pritiska i ne mogu više da nose sve na svojim leđima, a u drugoj ne mogu više da podnesu što je žena superiornija od njih. Kako god okreneš, ne valja. A sredine izgleda nema ili je ona u tako zanemarivom procentu prisutna da je to neprimjetno.

U kasnim dvadesetim ova je disproporcija u zrelosti najvidljivija. Žena je već tada zrela ličnost, spremna za rađanje, za savijanje gnijezda, trči na dva, tri posla, što bi babe rekle “nije stala od jutros”. Završila fakultet, pa master, pa možda i doktorat, položila sve moguće stručne ispite, odavno su u vezi, ali  ona ČEKA NJEGA DA ON ODLUČI kad će se napokon uzeti.

A on nezreo rođen, nezreo će biti do kasnih pedesetih i onda će takav ući u klimaks. Ona će mu biti mama, tetka, sestra, drugarica, majka njegove djece. On će djeci biti drugar. I vjerovatno nikad neće biti tu.

Muškarce uslovno rečeno, dijelim u dvije grupe, a nijedna ne zna kako da se nosi sa jakim ženama: prvoj pripadaju mamini sinovi, oni koji bi najradije zaplakali kad ih poprijeko pogledaš ali ipak u ženi traže majku, i druga, oni koji su navikli da su “alfa-mužjaci” ali takvi pored sebe uvijek vode neku lutku koja lijepo izgleda, ne priča puno, ne džangriza, ne buni se dok on živi po principu “oženjen sam, kao momak živim”, nema sopstvene ambicije i na društvenim mrežama se hvali isključivo njegovim dostignućima tipa “Doktorirali SMO”, “Dobili SMO unapređenje” i slično.

Izvor: Jennifer Balkan / pinterest.com

A šta ako žena slučajno uspije? Šta ako poleti, vine se, raširi krila, izgovori naglas šta misli i ako krene da koristi ono znanje, iskustvo i snagu koja u njoj spava ubijena svakodnevnim mukama i onim osjećajem krivice da ako ona slučajno uspije, on će se osjećati nesigurno?

Je li to došlo vrijeme da “otkinemo” pola od svega što smo, što znamo, što možemo i smijemo, da bi bile “normalne” žene i da bi se uklopile u ovo društvo?

Koliko puta vam se učinilo da je muškarcima neprijatno jer o nekoj temi znate više od njih? Koliko puta ste se u ovom društvu osjećale kao Alisa u Zemlji Čuda jer ste kulturne, vaspitane, obrazovane? Meni se nebrojeno puta desilo da čujem: “Ne valja kad je žensko puno pametno.” ili “Ti si preškolovana”. Jer najveća jeres današnjeg društva je biti ambiciozan. Onda si prijetnja gomili nesposobnjakovića koji su po kombinaciji rođačka veza+politika+upornost+bezobrazluk došli do pozicija.

Zbog svega navedenog, često se pitam: koliko to žena na Balkanu treba da se smanji da bi stala u mušku ruku?

Ne znam zaista, niti želim da znam. Nije rješenje u tome da se smanjiš da bi se neko osjećao dovoljno velikim kraj tebe. I nijedna kruna, princeze moje drage, nije preteška, samo su nečije ruke preslabe da je nose.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije