Praktična Lola

Životna strast vas ne nađe, već vi nađete nju

Možete provesti čitav život pokušavajući da pronađete svoju strast u životu ili pasivno čekati da ona pronađe vas.

Prevela: Sonja Savić

Open Culture

Foto: Purino / Shutterstock.com

Mnogi idu ovim drugim putem i na žalost je nikada ne pronađu.

Da li su oni tražili svrhu na pogrešnim mjestima? Možda. A možda je koncept da nas životni poziv čeka da ga pronađemo (poput koncepta iz bajki koji tvrdi da postoji samo jedna prava ljubav) potpuno pogrešan. Psiholozi sa Stenford univerziteta, Kerol Dvek (Carol Dweck) i Gregori Volton (Gregory Walton), nisu to baš tako formulisali, ali njihovo istraživanje sugeriše da ovakav pristup može umanjiti ono kako se interesi zaista razvijaju.

Drugim riječima, kada ljudi interese ili talente vide kao fiksirane kvalitete koji postoje ili ne, češće odustaju kada se susretnu sa preprekama i poteškoćama jer vjeruju da im uspjeh nije suđen. Radeći sa podacima koje je prikupio stenfordski doktor nauka Pol Okif (Paul O'Keefe), Dvek i Volton su objasnili neke skorije rezultate istraživanja u radu koji su nazvali “Implicitne teorije interesa: Pronaći svoju strast ili razviti je?” (“Implicit Theories of Interest: Finding Your Passion or Developing it?”).

Foto: Brian A Jackson / Shutterstock.com

Naučni rad opisuje pet istraživanja implicitnih teorija interesa i kontrira teoriji o fiksiranim interesima, ideji koja je došla od Kerolinog prijašnjeg istraživanja i onoga što ona naziva “naprednim razmišljanjem”. Dvek je objavila bestseler na ovu temu, te je u svom TED govoru u Švedskoj skovala ime “moć tek” (“the power of yet”), fraza koja je potekla iz škole u Čikagu koja učenicima daje ocjene “ne još” kada nisu uspješno završili kurs. Ova optimistična procjena im je pomogla da nastave pokušavati, a ne da se prestanu truditi jer misle da su gubitnici.

Dvek u svom TED govoru priča publici kako je grupi desetogodišnjaka dala zadatak za koji je znala da im je pretežak. Oni sa “naprednim razmišljanjem” su odgovorili sa uzbuđenjem nestrpljivi i željni izazova i prilike da prošire svoje mogućnosti. Oni koji su imali “fiksni način razmišljanja” su se povukli, te se osjećali kao da ih neko osuđuje.

“Umjesto da uživaju u snazi “ne još”, kaže Dvek:” bili su zarobljeni u tiraniji “sada”. Djeca tiranizovana osjećajem neuspjeha su skloniji varanju, u odnosu na učenje za ispit.

Ovo je endemski problem generacije ljudi koji trebaju konstantnu validaciju.

Kako roditelji i učitelji mogu pomoći djeci da razviju “napredno razmišljanje”? Kako kaže Kerol, moraju im pomoći da sagrade most ka “već”. Njene preporuke možda ne zvuče revolucionarno onima koji su pratili negativnu reakciju dobronamjernog, ali pogrešnog pokreta o samopouzdanju koji se razvio u posljednjih nekoliko decenija.

Prva stvar je pozitivno potkrepljivati trud, a ne inteligenciju i talenat jer će to pomoći djeci da razviju više otpornosti i da više cijene proces od trenutnih rezultata. Ovo je razlog zašto su mnogo bolje izjave poput “dobar pokušaj” u odnosu na one poput “ti si brilijantan i nevjerovatan”. Druge strategije uključuju sličan fokus na proces i progres. Nije iznenađujuće da ako vjerujemo da možemo da se promijenimo i poboljšamo, veće su šanse da ćemo više raditi na tome da razvijemo potreban talenat i da nećemo pretpostavljati da isti imamo ili nemamo.

Dvek i njene kolege pokazuju nam da naša životna strast nije potpuno formirana stvar koja je tamo negdje i čeka na nas, ili urođen nepromjenljiv kvalitet, već dolazi kao rezultat strpljivog i upornog truda.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije