Naslovna vijestRadoznala Lola

Razmišljanja jedne drolje: Zašto u seksu muškarci dobijaju, a žene gube nešto?

Ukoliko ste seksualno znatiželjna žena, osim što će vas često zvati droljom, obraćaće vam se i rečenicamam poput: “Da li si zaista sigurna da želiš to da radiš?”.

Prevela: Sonja Savić

Izvor: Vogue

Foto: NATNN / Shutterstock.com

Implikacija je naravno uvijek da vam se možda neće svidjeti.

Kao žene, uvjerili su nas da negativno seksualno iskustvo može biti razarajuće – da ukoliko neki seronja pređe jednu od vaših seksualnih granica ili odete sa orgije osjećajući se debelo i neugodno, a ne prosvijetljeno, nikada se nećete oporaviti.

Ali zašto žene uvijek moraju biti “žrtve” seksa?

Zašto nas u gotovo svim sferama života ohrabruju da rizikujemo i probamo nove stvari (od “priđi mu prva” do “igraj njegovu igru”), ali kada je u pitanju seks, savjeti se svode na: “Ne rizikuj ili ćeš ostati traumatizovana ili još gore, mrtva!”. Ove ideje o sudnjem danu postaju samoispunjavajuća proročanstva koja kultivišu tip seksualne fragilnosti za koju ne smatram da je zdrava.

Foto: Grand Central Publishing

Istina je da seks može biti visoko rizičan. Nekad stvari pođu po zlu. Ali samo zato što sam imala loše seksualno iskustvo ne znači da sam slomljena ili pokvarena, već znači da znam da izbjegavam takve situacije u budućnosti. Uradila sam mnoge stvari u životu koje nisu ispale kako sam željela – kao onda kada sam dopustila svom momku da me veže za komodu dok gledam kako se on seksa sa mojom najboljom drugaricom. Nije iznenađenje da je to bilo grozno iskustvo, ali sada bar mogu reći da sam to probala. Poenta je da ima mnogo gorih stvari od lošeg seksa (na primjer, mamurluk).

Naravno, seksualni napadi su stvarni i ne treba ih tolerisati ni pod kojim uslovima. Ali napad je potpuno drugačija stvar od koncepta žrtve. Osjećati se kao žrtva je subjektivno razmišljanje. Gledajte to ovako: Muškarce uče da ne postoji nešto što se naziva negativnim seksualnim iskustvom. Od rane dobi, dječake učimo: Sav seks je dobar seks; uzmi koliko god možeš dobiti; čak i loš oralni seks je dobar oralni seks.

Otprilike jedini oblik kvazi negativnog seksa je kada ih neko prevari da opšte sa debelom ili ružnom ženom – što nikada nije traumatično za njih, već se radi o komičnom susretu koji predstavlja povod njegovim drugovima da ga zezaju jutro poslije. Ali kada ženu neko nagovori na seks, onda obično provede ostatak filma plačući pod tušem, a nerijetko razvije i samopovređivanje kao otrcanu naviku devedesetih.

Nije tajna da je ženska seksualnost često “regulisana” raznim zakonima. Danas smo stvorili okruženje gdje je muška seksualnost (navodno predatorskog tipa) takođe oštro regulisana zakonima, a (navodno pasivnu) žensku seksualnost moramo da štitimo – što zvuči jednako tragično. U srcu narativa o žrtvama je poznata i nesrećna premisa: ideja da činom seksa muškarci dobijaju nešto, dok se žene nečega odriču, tj. daju nešto.

Ovo je staromodno, uvredljivo i psihološki destruktivno za žene jer ima moć da pogrešno navede djevojke da misle da jedno seksualno iskustvo koje nije idealno znači da su izgubile dio sebe. To što žalimo žene i dajemo im epitet žrtve nam ne pomaže, već samo umanjuje bitnost ženske seksualnosti.

Foto: ECOSY / Shutterstock.com

Tokom šezdesetih, univerziteti su određivali policijski čas za studentkinje, dok su studenti mogli ostati vani koliko su htjeli. Tada se feministički pokret, čiji je dio predvodila Kamil Palia (Camille Paglia), kontroverzna feministkinja, spisateljica i akademik (a tada i studentkinja), počeo boriti za iste slobode koje su imali muškarci. Odbijali su potrebu za specijalnim zaštitama, umjesto toga zahtjevajući autonomiju nad sopstvenim privatnim životima.

Tada su rekli: “Dajte nam slobodu da rizikujemo silovanje”.

Naravno, ovo zvuči ekstremno, ali je njihova poenta i dalje relevantna: želimo da budemo slobodne u svijetu i da prihvatimo rizik koji to podrazumijeva, a ne da budemo zarobljene u nedogled pletući jedna drugoj kosu poput pasivnih Zlatokosa.

U našem postmodernom milenijskom dobu socijalne pravde ili čega god, nema izgovora za muškarce da ne poznaju okvire i nijanse pristanka. Danas, više nego ikad, trebamo zahtjevati da muškarci preuzmu odgovornost za svoje postupke. Ali kao žene, infantilizujemo same sebe kada ne preuzmemo odgovornost za sopstvene postupke u spavaćoj sobi. Moramo biti u stanju da procijenimo razliku između napada i nelagode.

Naravno, ne govorim da ukoliko ste zaista žrtva seksualnog nasilja treba samo da pređete preko toga (čini se relevantnim da dodam da često osobe koje su seksualno zlostavljane sebe nazivaju “preživjelima” (“survivors”), a ne “žrtvama” u pokušaju da se otrgnu ideji žene kao pasivne žrtve). Međutim, mi odlučujemo kojim životnim trenucima ćemo dati moć. Mi pišemo sopstvene priče. Mi možemo odlučiti da definišemo sami sebe kroz svoja najgora iskustva – da postanemo žrtve, a ne oni koji su preživjeli – ili umjesto toga, nakon što nam se desi nešto loše, možemo naučiti iz tog iskustva i krenuti naprijed.

Jer realistično, biti fragilna žrtva se ne uklapa u brend moderne drolje.

Ukoliko želim da žanjem dobre strane toga što sam drolja, moram imati i žilavu kožu. Ukoliko želim seksualnu slobodu, moram imati pravo da kažem ne.

Moć drolja je u vezi sa slobodom, ali i u preuzimanju odgovornosti.

Svijet nije sigurno mjesto.

Siguran seks je nešto što ne postoji.

Mi nismo žrtve, mi smo predatori.

Foto: Grand Central Publishing

Izvod iz:SLUTEVER: Dispatches from a Sexually Autonomous Woman in a Post-Shame World”, Karli Skiortino (Karley Sciortino).

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije