Naslovna vijestRadoznala Lola

Ona je pisala

„Žena mora da ima svoj novac i svoju sobu, ako želi da bude pisac.“

Bloginja

Izvor: etrafika.net

Foto: Wikimedia Commons / The New Republic

Ova, sada već kultna, a onomad revolucionarna misao je književnicu modernističkog talasa pozicionirala na listi najuticajnijih feminističkih umova prošlosti. U 21. vijeku se postavlja nemali broj preduslova za svakog kovača riječi, ali uslovi za pečenje literarnog zanata su početkom prošlog vijeka za mnoge bili neprihvatljivi i nedosežni.

Upravo u tom periodu, na scenu riječi stupa Virdžinija Vulf, žena koja razoružava ideju da žena ne može, da ne bi trebalo da ima svoje „ja“ i kutak za sebe ili, kako slovi naziv jednog od njenih čuvenih eseja, „A Room of One’s Own“.

Trebalo bi primijetiti da Virdžinija koristi neodređeni oblik u engleskom jeziku, čime svoje misli čini univerzalnim i primjenljivim na svakog čovjeka, ali primarno na čovjeka u formi žene, u formi koju je ona sentimentalno iznosila u nabojima inspiracije, u formi koju je ona živjela kroz svoju umjetnost.

 

virdzinija vulf (6)

Virdžinija Vulf, 1987. © Tullio Pericoli

A Virdžinija je odista bila Žena.

Žena koja je voljela ženu u sebi.

Žena koja je voljela ženu kraj sebe.

Ali žena koja nije dovoljno voljela ideju bivstva.

Virdžinija je u 59. godini života odustala od borbe sa sirovim pamukom svakodnevnog života, ali dok je vučija strast gorjela u njoj, njen um je rađao dragulje književnih antologija. Budio je uvjerenja, ali i vjeru u moć žene, moć žene koja piše i moć žene koja ima „a room of her own“ u društvenoj vodi kojom žena i dalje pliva u šlaufu građanina drugog reda.

virdzinija vulf (5)

Virdžinija u Londonu, 1939. © Gisèle Freund

Jedan od dragulja koji je Vulf darežljivo ostavila generacijama koje su ostale i nastale nakon njenog odlaska jeste i opis kamena temeljca njenog opusa, crtica iz mladosti koje su ostavile ožiljke koji su je kroz godine stvaralašta iznova budili, iznova rađali, iznova stvarali piscem. Riječi koje slijede vizualiziju izvor muze pisane riječi, ali i melanholičnu narav književnice koja, nažalost, nije mogla da pruži samoj sebi snagu koju je davala i koju nastavlja da daje drugima.

Navedeni dio teksta se u originalnom izdanju može pronaći u „Momentima bivstva“, posthumno objavljenoj kolekciji Virdžinijih autobiografskih zapisa.

virdzinija vulf (4)

„U djetinjstvu, moji dani su, baš kao i sada, sadržavali znatnu proporciju ovog sirovog životnog pamuka, ovog nebivstva. Sedmica je prolazila za sedmicom u Svetom Ivi i ništa me nije doticalo.

A onda, iz meni nepoznatog razloga, nešto me naglo i nasilno udarilo. Desilo se nešto toliko divlje da sam taj udarac zapamtila za cijeli svoj život.

Daću par primjera.

Prvi: Tukla sam se sa Tobijem na travnjaku. Pesničili smo se. Samo što sam podigla svoju šaku da ga udarim, misao mi je prošla kroz glavu: „Zašto da povrijedim drugu osobu?“ Spustila sam ruku i ostala da stojim tako, dopustivši mu da me udara. Sjećam se dobro tog osjećaja. Osjećaja beznadežne tuge. Kao da sam postala svjesna nečeg stravičnog, ali i svoje nemoći. Odlutala sam, osjećajući se užasno depresivno.

Sljedeći primjer se, takođe, desio u bašti Svetog Ive. Gledala sam u cvjetni krevet pored ulaznih vrata. „To je cjelina“, pomislila sam. Gledala sam u biljku razgranatog lišća i odjednom mi je djelovalo tako jasno to što je taj cvijet dio zemlje i što je krug zatvorio ono što je bio cvijet, a da je pravi cvijet bio zapravo pola zemlja, a pola cvijet.

Tu misao sam sačuvala kao zasigurno veoma korisnu u budućnosti.

Treći slučaj se, takođe, desio na Svetom Ivi. Neki ljudi su rekli da je gospodin Valpi boravio na ostrvu te da je otišao. Čekali smo večeru jedno veče, kada sam nekako načula svog oca ili majku kako govore da se gospodin Valpi ubio.

Sljedeća stvar koje se sjećam jeste da sam bila u bašti u toku noći i da sam koračala putem ka jabukovom drvetu. Učinilo mi se da je jabukovo drvo povezano sa tragedijom gospodin Valpijevog samoubistva. Nisam mogla da ga zaobiđem. Stajala sam tamo, gledajući u sivo-zelene nabore kore – bila je mjesečina – u stanju užasnog transa. Osjećala sam da bivam povučena ka dolje, bez ikakve nade, u nekakvu jamu potpunog očaja iz koje nisam mogla da pobjegnem. Moje tijelo je bilo paralisano.

Ovo su bila tri slučaja izuzetnih momenata. Često ih iznova prepričavam ili prije će biti da oni sami neočekivano izrone na površinu. Ali evo sada, kada sam ih po prvi put zapisala, shvatila sam nešto što do sada nisam spoznala. Dva od ova tri momenta su okončana u stanju očaja, dok je treći okončan zadovoljstvom. Kada sam rekla da je cvijet cjelina, osjetila sam da sam otkrila nešto. Pomislila sam da sam tada sačuvala u svom umu misao kojoj bi trebalo da se vratim, koju bi trebalo da preokrenem i istražim.

Sada uočavam da tu leži ključna razlika. Na prvom mjestu, to je razlika između očaja i zadovoljstva. Ova razlika je, mislim, iznikla iz činjenice da sam bila poprilično onemogućena da se nosim sa bolom otkrivanja da ljudi povređuju jedni druge, da je čovjek kojeg sam vidjela oduzeo sebi život. Osjećaj horora me držao nemoćnom. Ali, u slučaju cvijeta pronašla sam razlog i zato sam mogla da se nosim sa tim osjećajem. Nisam bila nemoćna. Bila sam svjesna – barem na daljinu – da ću u dogledno vrijeme da shvatim i objasnim.

virdzinija vulf (1)

Virdžinija sa majkom Džulijom, sestrom Vanesom i bratom Tobijem, Sveti Ivo (Kornvol), Photo credit – Woolfonline.com

Kako čovjek stari, njegova moć da racionalno objasni stvari raste, a ovo objašnjenje tupi moćnu silu životnih udaraca. Mislim da je ovo tačno, jer, iako i dalje posjedujem čudnovatu osobinu da doživljavam ove nagle udarce, oni su sada dobrodošli. Nakon prvog iznenađenja, uvijek i momentalno osjetim da su oni naročito vrijedni. I tako dolazim do pretpostavke da je ova sposobnost za primanje i prihvatanje životnih udaraca ono što me čini piscem.

Staviću na kocku objašnjenje da je šok u mom slučaju praćen željom da ga objasnim.

Mislim da sam doživjela udarac, ali taj udarac nije, kao što sam mislila kao dijete, običan udarac od strane neprijatelja sakriveng iza sirovog pamuka  svakodnevnog života.

On jeste ili će da postane otkriće.

On je token neke stvarne prirode pojava.

A ja ga činim stvarnim tako što ga pretvaram u riječi.

Jedino pretvaranjem udaraca u riječi, činim ga cijelim.

Ova cjelina znači da je udarac izgubio moć da me povrijedi.

Veliko mi je zadovoljstvo sklapati dijelove ove cijeline, možda upravo zato što tako uništavam bol.

Možda je ovo najsnažnije zadovoljstvo meni poznato.

Uzbuđenje je kada prilikom pisanja otkrivam šta pripada čemu, ispravljam scene i približavam likove.

Iz ovoga sam došla do filozofije, konstantne ideje mog bića, da je iza sirovog pamuka života sakriven obrazac, da mi – mislim na sva ljudska bića – smo  povezani  sa njim, da je ovaj cijeli svijet umjetničko djelo, da smo svi mi dio djela umjetnosti.

Hamlet ili Betovenov kvartet su istina o ovoj prostranoj masi koju nazivamo svijetom.

Ali Šekspir ne postoji, Betoven ne postoji, sigurno je da i Bog ne postoji.

Mi smo riječi.

Mi smo muzika.

Mi smo stvar.

A ovo vidim samo onda kada doživim udarac života.”

virdzinija vulf (3)

Naslovne strane Virdžinijinih knjiga koje je ilustrovala njena sestra, Vanesa Bel

Jedini sačuvani snimak glasa književnice Virdžinije Vulf možete poslušati ovdje. Ekstrakt je iz razgovora pod nazivom “Craftsmanship”, a emitovan je 29. aprila 1937. u sklopu serije “Words Fail Me” na BBC-u.

Pročitaj još

Od iste osobe