Praktična Lola

Bosonogofobija

Osvjestila sam jednu vrlo jednostavnu istinu: ako je meni hladno, to znači da treba se obučem (ili obujem) ja, a ne moja djeca. Ona treba da se obuku kad je njima hladno.

Redakcija

Izvir: blog.dnevnik.hr/hrvatskanizozemska

Foto: GRSI / Shutterstock.com

Nou, nećakinju svoga muža (danas četrnaestogodišnju svojeglavu tinejdžerku) prvi sam put vidjela dok je još bila beba. Preslatka plavokosa i plavooka beba još nije bila prohodala. Bilo je ljeto i ona je, samo u peleni, puzala – po kuhinjskim pločicama!

Vidjevši taj uznemirujući prizor, odmah sam otišla da upozorim njezinu majku.

„Noa puzi u kuhinji!“

Svi su me gledali upitno i sa smješkom, očekujući nastavak.

„Po pločicama!“

I dalje upitan pogled.

„Pločice su… hladne.“

Nisu me razumjeli. Stvarno me nisu razumjeli.

„Ljeto je. Sigurno joj nije hladno“, rekla je Noina mama.

Tada sam prvi put shvatila da za opštepoznatu alarmantnu frazu bos-po-pločicama Holanđani nikad nisu čuli! U Hrvatskoj sam, srećom, svuda oko sebe nailazila na razumne ljude s kojima sam jedva dočekala da podijelim ovo skandalozno saznanje.

„Oni puštaju djecu bosu po pločicama!“, govorila bih svakom ko bi htio da me sluša dok bi moja mama, prijateljica, susjetka ili koleginica s posla šokirano odmahivale glavom.

Ništa više nije bilo potrebno reći. Oni su ludi.

U idućim godinama moje je strpljenje neprestano bilo na ispitu.

Foto: VGstockstudio / Shutterstock.com

Sjedili bismo, recimo, s prijateljima na terasi – u jaknama, dok bi se njihova djeca oko nas igrala u kratkim rukavima, kratkim pantalonama i – bosa.

„Zar im nije hladno?“, nisam mogla izdržati.

„Kaat, Rees, je li vam hladno?“, pitao bi ih otac.

„Ne.“

I tu bi razgovor završio.

Mene bi takva reakcija samo još više uznemirila (Zašto ih uopšte pita da li im je hladno umjesto da im jednostavno kaže da se obuku?), ali natjerala bih se da ne kažem više ništa.

Na amsterdamskim dječjim igralištima deca bi skidala čarape i cipele i igrala se bosa – pod odobravajućim pogledima svojih roditelja. Oni nisu normalni.

Jedna činjenica mi je, međutim, bila sasvim nelogična. Holandske bolnice nisu bile pune djece s upalom pluća ili nekim drugim teškim posljedicama prehlađenosti. Zapravo, činilo se da holandska djeca nisu ništa češće bolesna ni prehlađena od hrvatske, uvijek obuvene i brižno utopljene. Kako?

Moj muž, s druge strane, nikad nije potpuno razumio šta ja to trabunjam o bosim nogama i oblačenju, čak ni nakon što se doselio u Hrvatsku. U nevjerici je odmahivao glavom kad je vidio da moj brat brani sinu da trči (da se ne oznoji!) ili da moj bratanac NIKAD ne otvara prozor u autu jer mu ćerka od otvorenog prozora svaki put dobije upalu uva.

Sumnjičavo je slegnuo ramenima čak i kad mu je urolog kojeg je jednom posjetio, propisujući mu antibiotike, napomenuo: „I ne hodajte bosi po pločicama“. Jer on, naime, cio svoj život hoda bos po pločicama. I izlazi napolje potpuno mokre kose, čak i zimi.Dejan Dundjerski / Shutterstock.com

Nikad zbog toga nije dobio upalu uva ni upalu pluća. Zapravo, gotovo nikad nije bio ni prehlađen.

Foto: Dejan Dundjerski / Shutterstock.com

Nisam to mogla nikako da razumijem – meni bosa noga na hladnoj podlozi izaziva nelagodnost uporedivu sa strujnim udarom. A mokre kose ne bih izašla napolje ni u ludilu – za to su se dobro pobrinuli moji roditelji koji i dan danas, kad se nađu kod nas, pipaju moju kosu pošto je operem da provjere jesam li je dobro osušila.

Naravno, odrasla sam uz rečenicu uz koju su sva hrvatska djeca odrasla:

“Obuci se, prehladićeš se!”

Naše prvo dijete mogla sam, na sreću, da odijevam u skladu sa svojim hrvatskim roditeljskim nagonima, dok nije napunilo godinu dana, kada je trebalo da se vratim na posao. Nismo ga upisali u jaslice. Dok sam ja na poslu, čuvaće ga tata. Iako s određenom dozom sumnjičavosti i bojazni, strpljivo i potanko dala sam mužu opširna uputstva o tome kako dijete treba da oblači.

Ali obistinile su se moje najcrnje slutnje – po povratku s posla nalazila sam dijete slabo obučeno i često bosonogo. Muž je imao traljave izgovore:

„Htio sam da ga obučem, ali mi je pobjegao.“

Ili još traljavije:

„Znao sam da moram bolje da ga obučem prije nego što se ti vratiš, ali sam zaboravio.“

Jednom sam bila na ivici suza vidjevši kako u kasnu jesen muž gura sina u kolicima bez štramplica. Bilo je hladno i vjetrovito, a njegove tanke pamučne pantalonice povukle su se iznad kolena, ostavljajući gole nožice. Počela sam da vičem.

„Ali nije mu hladno!“, rekao je moj muž.

Na trenutak sam stala i – razmislila o tim riječima. Pogledala sam dijete koje se veselo smijalo i mahalo ručicama. Zaista, osjećaj hladnoće izaziva tjelesnu nelagodnost; da mu je zaista hladno, ne bi li to nekako pokazao, a ne bio tako opušten i veseo?

Foto: EvgeniiAnd / Shutterstock.com

Osjećaj topline i hladnoće subjektivan je i fiziološki uslovljen. Zašto mi, hrvatski roditelji, odbijamo da prihvatimo da je dijete samo sposobno da osjetiti tjelesnu neprijatnost – poput hladnoće, i više vjerujemo sopstvenoj procjeni nego njegovom urođenom instinktu?

Shvatila sam da je pitanje „Jel ti hladno“ – umjesto jednostavne naredbe djetetu da se obuče – možda sasvim na mjestu. Moji čvrsti i nepokolebljivi stavovi o odijevanju i bosim nogama počeli su polako da se mijenjaju.

Prošlo je šest godina i danas su moja djeca rijetki endemi u Hrvatskoj koji (ni zimi!) ne nose papuče. Osvijestila sam jednu vrlo jednostavnu istinu: ako je meni hladno, to znači da treba se obučem (ili obujem) ja, a ne moja djeca. Ona treba da se obuku kad je njima hladno.

„Zar ti nije hladno na nogama?“, ponekad ih pitam, čisto iz navike, iako već znam odgovor.

Čini se da sam se svoje fobije donekle riješila.

Donekle, kažem, ili u prevodu: uspjela sam svoju mentalnu granicu da pomaknem s papuča na čarape. Dalje od toga ne ide. Ali ne libim se više da ustanem i glasno i jasno priznam:

ja sam hrvatska mama i ja sam bosonogofob.

Nadam se da ću svoju fobiju jednom uspjeti potpuno da izliječim.

Pročitaj još

Od iste osobe