Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Ovo nije priča o pločicama

Pločice za u hodnik, za naš novi (krvavo stečen) stan birala sam sama.

Piše: Jelena Računica Šatara

Foto: DaViDa S / Shutterstock.com

Bila je to ljubav na prvi pogled. Bio je to onaj osjećaj kad među morem istih ili sličnih primjetiš baš te jedne koje su sve ono što želiš. Savršene. Čim sam ih ugledala mogla sam ih zamisliti u svom hodniku kako onako bijele vizuelno uvećavaju prostor,  jer Google je rekao da će baš to uraditi. Sve sam uzela u obzir. Naivno sam bila uvjerena da je to to.

Da ne bih napravila kardinalnu životnu grešku konsultovala sam se i sa tetom stručnjakinjom, prodavačicom pločica koja je odmah pohvalila moj istančan ukus, oko za detalje i informacijom o lakom i jednostavnom održavanju samo potvrdila moj izbor.

Prvi dani u koegzistenciji sa pločicama su bili prekrasni, one bijele, čiste, pomalo hrapave su nakon napornog dana bosim nogama bile melem za ranu, ali ubrzo nakon što sam ih dovela kući, nesrećnice su počele pokazivati svoje pravo lice. Prvo sam primjetila kako je jedna pločica tamnija od druge, a onda i kako se prljaju nevjerovatnom brzinom.

Neki bi rekli da je to logično jer su ipak BIJELE, ali još veći problem bilo je to što ih je bilo nemoguće izribati. Probala sam sve, od Domestosa, preko Pronta pa sve do varikine u kombinaciji sa četkama, mopovima, džogerima i pametnim krpama, ali one su, što bih se ja više trudila, izgledale još prljavije. Probala sam da razgovaram s njima, da im pjevam, da ih mazim, ali one su ostajale tako ponosno prljave ne obazirući se na moj trud, osjećaje i žuljeve na rukama.

Gadure.

Foto: Andrey_Popov / Shutterstock.com

Mjesecima sam se trudila da ih dovedem u red, da ih izbjelim, učinim onako savršenima kako su meni izgledale na prvi pogled, ali ništa nije dalo željeni rezultat. Ta za nijansu tamnija pločica je vremenom postajala sve tamnija, ostale su se trudile da se uklope, a ja sam se opet trudila da im ne dozvolim. I tako u krug. Sve dok nisam odustala.

Shvatila sam da ništa što ja uradim neće promijeniti njihovu prirodu, da one jednostavno nisu u stanju da pruže više i dugo mi je trebalo da ih prihvatim baš takve kakve jesu sa svim njihovim manama.

I dan danas kad god treba da ih očistim proklinjem i sebe glupu i tetu prodavačicu što me nasamarila i njihovu ljepotu koja me zaslijepila i gorku sudbinu koja me s njima spojila…

S druge strane, malo životnih osjećaja se može mjeriti s onim kad one nakon višečasovnog ribanja zasijaju najbolje što mogu, čak i ona tamnija, vizuelno uvećaju taj prostor, uljepšaju ga, a meni izmame osmijeh na lice. Iako taj osjećaj sreće traje punih dva dana dok ponovno ne počnu da se prljaju i da me nerviraju svaki put pomislim – isplati se! Do novog ribanja.

Jasno vam je da ovo nije priča o pločicama? Ovo je priča o životnim izborima i odnosima sa ljudima koje tokom života gradimo prema sopstvenom nahođenju, trudeći se da stalno budu čisti, bijeli, savršeni. Svi mi imamo određena očekivanja kada se upustimo u bilo koju vrstu intimizacije.

Ali šta kad ljudi jednostavno nemaju kapacitet da ispune ta očekivanja ili jednostavno ne žele? Da li dižemo ruke i idemo dalje ili ostajemo da skidamo slojeve ne bi li pronašli bar dio svojih očekivanja? Jebala nas očekivanja.

Izvor: Gts / Shutterstock.com

Jesmo li spremni da žrtvujemo živce, emocije i vrijeme zarad nekoliko sjajnih trenutaka? Jesu li trenuci dovoljno vrijedni?

Ljudi od ljudi očekuju isto ono što sam ja očekivala od pločica:

Da u svakom trenutku budu savršeni.

Da ne brukaju pred narodom.

Da prikrivaju nemar i da ga stoički podnesu.

Da ne traže puno, a da daju više od svih naših očekivanja.

Da nemamo previše posla oko njih.

Da traju doživotno.

Važno je da pri izboru ljudi i pločica znate da vi BIRATE, vi puštate ljude u život, vi dajete zeleno svjetlo majstorima da vam postave pločice. Važno je i da ne odustajete olako od svojih izbora, da im date šansu. Možda ne budu ono što ste planirali, ali možda na nekom nivou budu čak i bolji, pokažu vam  kako je ponekad skroz u redu ne biti u pravu.

Možda se iz razočarenja rodi neko novo oduševljenje samo ako prestanete biti opsjednuti sopstvenim očekivanjima i idealnom slikom koju ste stvorili u svojoj glavi.

Budimo realni, mojim pločicama nema pomoći, ali u tom slučaju uvijek imam opciju da ih polupam, odaberem nove i ponovo pogriješim. I to je skroz u redu.

Pročitaj još

Od iste osobe