Hrabra Lola

Xue Xinran – sakupljačica osobnih priča Kineskinja

Rođena 19. srpnja 1958. u Pekingu, Xuē Xinrán, poznatija jednostavno kao Xinrán, je britansko-kineska novinarka, književnica, govornica i feministkinja.

Redakcija

Izvor: Karmen Došen - voxfeminae.net

Foto: Micha Theiner / independent.co.uk

Budući da su kineske vlasti smatrale da radno sposobni ljudi svoju snagu trebaju koristiti u svrhu napretka domovine, a ne obitelji, Xinrán je odrasla s bakom. Takvo je otuđenje rezultiralo time da je kao šestogodišnjakinja svoju majku zvala tetom. Njezina je obitelj bila dobrostojeća i obrazovana, što ih je razlikovalo od siromašne okoline.

„Dok su druga djeca mojih godina gladovala i smrzavala se, ja sam jela uvozne čokolade u kući moje bake u Pekingu, okružena cvijećem i ptičjim pjevom u dvorištu,” napisala je Xinrán u knjizi Dobre kineske žene (Algoritam, 2006). „Djeca koja su se borila da prežive bijedu i oskudicu s prijezirom su me odbijala i vrijeđala.”

Kada joj je bilo sedam godina, otišla je živjeti s roditeljima u vojnu bazu blizu Velikog zida, gdje su bili na službi. No nakon samo par tjedana Crvena garda pretresla je kuću uz objašnjenje da je njezin otac osumnjičen da je „reakcionarni inženjer” budući da je bio visoko rangirani stručnjak za električne strojeve. Kako je u kući bilo mnogo vrijednih umjetnina, optužen je i da je „predstavnik feudalizma, kapitalizma i revizionizma.”

Kuću su im spalili, a Xinránina oca uhitili. Potom joj je prišla žena koja joj je rekla da su njezine vrpcama svezane kečke imperijalistička frizura te ih joj je odsjekla i bacila u plamen. Nedugo potom, i njezina je majka uhapšena kao „kćerka kapitalističkog domaćinstva.” Xinrán i njezin brat su zatim premješteni u dom za djecu čiji su roditelji u zatvoru.

Zbog optužbi protiv njezine obitelji, u školi su je maksimalno isključivali iz zajedničkih aktivnosti. Bilo joj je zabranjeno pjevati i igrati se s ostalim djevojčicama te joj nije bilo dozvoljeno sjediti u prvom redu u učionici bez obzira na to što je kratkovidna i što je bila najniža u razredu. Prva su mjesta, kao mjesta najbliža učitelju, bila rezervirana za djecu seljaka, radnika i vojnika. Sa svojim bratom i još nekolicinom „nepodobne” djece, morala je pohađati satove političke nastave nakon škole kako bi naučila prepoznati navodno reakcionarnu prirodu svojih obitelji.

Izvor: d28hgpri8am2if.cloudfront.net

„Sami smo radili sve kućanske poslove, a starija djeca su svakoga dana pomagala mlađoj da operu odjeću, lice i noge; imali smo samo jedno kupanje tjedno. Noću smo svi, dječaci i djevojčice zajedno, spavali na slamarici, stišćući se jedno uz drugo. Naša jedina mala utjeha bila je vezana za odlaske u kantinu. Nitko tamo nije ćaskao niti pričao, ali su nam dobri ljudi ponekad krišom dodavali paketiće hrane.”

No, zahvaljujući buntovnosti svojeg učitelja, koji je s njom podijelio svoju ljubav prema knjigama, pa i onima zabranjenima, Xinrán je počela sanjati o tome da postane diplomatkinja, odvjetnica, novinarka ili književnica.

U konačnici je diplomirala engleski jezik i međunarodne odnose na vojnom sveučilištu te se zaposlila na administrativnim poslovima u vojsci. Nakon dvanaest godina rada, napustila je taj posao kako bi postala novinarka.

Od 1989. do 1997. godine vodila je radijsku emisiju Riječi na noćnom povjetarcu. Bila je to prva emisija koja se bavila isključivo životima žena u Kini. Žene su u emisiji slobodno govorile o svojim životima, osjećajima, sudbinama i tragedijama. Osim što ih je intervjuirala u studiju, Xinrán je odlazila na teren kako bi razgovarala s njima, dopisivala se i živjela s njima. Upravo su takve priče, neke dirljive a mnoge potresne, okupljene u knjizi Dobre kineske žene. Te priče govore o usamljenim ženama, silovanim djevojčicama i ženama i požrtvovnim majkama.

No jedna se priča izdvaja – ona o ženama s Brda povika koje žive pod potpunom kontrolom muškaraca, izolirane, trpeći infekcije zbog kojih im maternica doslovce ispada i stoji skrućena među nogama kao žulj. Kako sama Xinrán kaže: „Pored stotina žena s kojima sam razgovarala tijekom više godina emitiranja moje emisije i bavljenja novinarstvom, jedino žene s Brda povika rekle su mi da su sretne.”

Xinrán se 1997. godine preselila u London, gdje živi i danas. Počasna je profesorica na Sveučilištu u Nottinghamu te često piše za BBC i The Guardian. Njezine kolumne za The Guardian okupljene su u zbirci What the Chinese Don't Eat, a govore o seksualnom odgoju, iskustvima Britanki koje su posvojile Kineskinje, o božićnoj kupovini u Kini i bazenima.

U kolovozu 2004. Xinrán je osnovala udrugu The Mothers’ Bridge of Love (Majčinski most ljubavi) kojoj je cilj doprijeti do kineske djece u svim krajevima svijeta kako bi se prevladalo siromaštvo te kako bi se stvorio most razumijevanja između Kine i zapadnjačkih kultura.

U srpnju 2007. objavila je svoj prvi roman Miss Chopsticks, u kojemu se osvrnula na migracije radnica u velike kineske gradove, odnosno na njihovu priliku da konačno zarađuju vlastiti novac, a time i poštovanje stanovnika svojih sela.

Njezina knjiga Poruka nepoznate kineske majke (Buybook, 2012.) objavljena je 2010, a riječ je o zbirci srcepaajućih priča kineskih majki koje su izgubile ili bile prisiljene ostaviti svoju djecu. Još jednom, Xinrán je zapadu približila stvarne živote Kineskinja.

Iako živi u Londonu, i dalje piše na mandarinskom.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije