Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Nema te situacije koja će od dobrog čovjeka napraviti govno!

Otkako sam ti poslednji put pisala vrijeme se nije naročito promijenilo.

Piše: Jelena Despot

Izvor: despotica5.wordpress.com

Foto: Pixabay.com

I dalje teče. I dalje svako malo sunčane dane kvari kiša. Zagušljivo je i teže se diše.

Možda je do vremena, a možda i do ljudi.

Znaš, otkako si otišao u svijetu je sve manje bratstva i jedinstva, sve manje prijatelja i drugara i sve više zlobe. Čudan neki vakat. U tim vodama, a trideset i dvije mi je, ja ne umijem da plivam. Učio si me da plivam u čistoj i bistroj, koja je mirisala na ljeto , sreću, ribe i vrbe. U kojoj su se presijavali bijeli oblutci, pa valjda logično dođe da ne umijem da plivam u mulju, gdje miriše na žabokrečinu. Razumio si ovu moju malu metaforu, znam.

Izvor: Pixabay.com

Prije nekoliko dana sam se preselila jubilarni 15. put. Pričaću ti jednog dana i o tome, ako si slučajno propustio da vidiš. Ono malo pravih prijatelja koje imam, nudili su pomoć. Odradili smo to sami, držeći se za ruke, kao i uvijek. Znaš, otkako tebe nema, on je postao moje sve. Toliko se stoički trudi da podnese sve moje hirove i nervoze, i da me podigne kada padnem, da često mislim da je zaslužio mnogo bolje i lakše. U onim drugim trenucima vjerujem da ga je sudbina poslala baš meni kao utjehu za sve ono što mi je uzela.

Mojih 15, kako ih volim nazvati seoba, kao asocijacija na one Miloševe, bile bi možda i duže i opširnije nego što ih je sam Crnjanski opisao, pa ću ti o tome drugi put, natenane. Svih tih 15 puta, a ja već nazirem i 16., nosili su sa sobom nove početke. Znaš ima ljudi koji ne mogu spavati kada promijene krevet i prostoriju, ili još apsurdnije jastuk, deku, ja sam na to već navikla. Drugačije nije moglo. Niko me nije ni pitao. Neke od tih seoba bile su prinudne, neke željene.

Naučila sam da se snalazim. Da padam. Da ustajem oguljenih koljena i nosim ih kao da su najljepši ukras. Na ljude se nisam naučila i znaš ponekad se ljutim na vas. Iako nisi imao mnogo vremena da me učiš, ljutim se što mi nisi malo više pričao o tome kakve su ljudi zvijeri. Da si mi možda umjesto onog kompleta Svjetlosti iz Sarajeva sa Mikinim pjesmama i Grimovim bajkama, sa Alisom i Ježevom kućicom, ostavio neki zapis o tome kakva ljudi mogu biti govna… Znam, nisi ni ti pretpostavio koliko je malo pjeska ostalo u našem satu. Jebi ga.

Izvor: Pixabay.com

Mama ne razumije. Nikada i nije. Znaš i sam da ona i ja kao da nemam nijedan zajednički gen. Dok je ona navikla da kida, mene i najsitnije zvijeri mogu povrijediti. Ona obično kratko kaže: „Pusti govna, zar ćeš dozvoliti da budu jači od tebe“. A ja bih naivno željela da se svi poštujemo i da ovaj život malo manje bude ring, a malo više bratstvo i jedinstvo.

Znam da znaš da ponekad zbog toga plačem i kidam se, ali drugačije ne umijem. On mi kaže da sam kao paučak (znaš onaj kućni kojem je i malo vjetra dovoljno da bi ga oduvao). Oni koji me ne poznaju misle da sam jako opasna. Ne znaju oni da tako šminkam svoje nesigurnosti.

Ovih dana se ponovo osjećam kao u osnovnoj školi kada bi me pedagogica uvela u razred prepun radoznalih očiju, a ja u džepu stišćem šaku i trudim se da se veselo smiješim dok sam prestravljena od njihovih pogleda. „Ovo je Jelena, ona je naša nova učenica“. Pogledom biram klupu. Najčešće je to ona koju mi dodjeljuje učiteljica, a ja se u tišini molim da u njoj pronađem saveznika. I tako je i bilo. U četiri osnovne i jednoj srednjoj školi bilo je more iskrenih očiju, prijatelja, drugara, saboraca u toj bitki koju smo zajedno vojevali. Mislili smo tada, znaš, da je strašan životni problem kad dobiješ keca ili neopravdan čas. Trudila sam se da i ja budem drug.

Izvor: Pixabay.com

Niko nije rekao da kroz život škole postaju opakije. Možda zato što kroz život uprljamo svoja nevina dječija srca pa ne umijemo više da budemo drugari. Nema ni učiteljice. Niko više ni ne očekuje da je potrebno da te podstrekuje i drži za ruku, a ja se pred zlobom ukopam. Znam da to znaš. Ja na zlobu uvijek želim da uzvratim osmijehom. I pokušavam, iako me odguruju. Kao maleni uporni ulični pas kojeg šutnu u prolazu, a on i dalje molećivo gleda.

Ti neki loši ljudi, opravdanja za svoje loše karaktere traže u situacijama koje im život dodjeli, a ne znaju da nema te situacije koje će od dobrog čovjeka napraviti govno, ako već ranije nije bar djelimično smrdio.

Pročitaj još

Od iste osobe