Naslovna vijestPraktična LolaRazno

Šta će nam klupe za dojenje, kad se stidimo sjesti na njih

Banjaluka je dobila nekoliko klupa za dojenje.

Piše: Jelena Pralica

Foto: Nezavisne novine

Kako i dolikuje, tokom Svjetske sedmice dojenja je ukazana i ta simbolična počast svim dojiljama, koje su tako i zvanično dobile nekoliko kutaka u gradu.

Divan je to gest, da se neko napokon sjetio da i taj dio populacije postoji i da su te žene važne, toliko važne da im treba poklanjati posebnu pažnju. I ja sad sebi postavljam više pitanja; od onog zar mi treba posebna klupa da tu dojim, jer ne znam zašto to ne bih mogla ili smjela da učinim i na nekoj drugoj, koja je tu bila i prije nje, do onog koliko su nam te klupe uopšte potrebne, ako znamo da je nas mahom i dalje sramota da dojimo u javnosti. Naravno, ne sve žene i ne na svakom mjestu i u svakoj prilici, ali često, pa i prečesto je upravo tako.

Mnoge će reći kako otvoreno i bez stida doje svoje dijete u javnosti, ali i (nevoljno) priznati kako u tom slučaju, ipak, traže neko skrovitije mjesto. Sjećam se komentara na koje sam svojevremeno nailazila, dok sam bila novopečena mama, pa bjesomučno iščitavala po forumima sve što se tiče tog perioda, a u kojima su žene pitale gdje mogu da se sakriju kad izađu sa bebom u šetnju, a dođe vrijeme da ih podoje. Da se sakriju – zbog čega i od koga?

Foto: Lolostock / Shutterstock.com

U redu, znam da možda žena sa golom dojkom nije najprirodniji prizor na koji nailazimo svaki dan hodajući ulicom, ali žena koja doji svoje dijete je žena koja to radi tako što treba da svoju dojku oslobodi bilo kakvog grudnjaka, topa, potkošulje, majice ili marame. E da, danas prođe pored mene jedan skinuo majicu, vrućina i jeste, a njemu mrsko da se kuha na plus 30 i nešto. Da sam ja kojim slučajem uradila isto, znamo šta bi svijet mislio o meni. Hajde što tako misli o meni, ali zašto isto, nerijetko, razmišlja i o ženama koje otkrivaju grudi u javnosti samo i isključivo iz razloga što doje svoje dijete?!

Svako od ovih pitanja, ipak, neće imati zdravorazman odgovor dok se mi, žene, ne prestanemo libiti da to i radimo. Jer, mi smo na strani onih koji nas osuđuju time što se stidimo u javnosti podojiti svoje dijete. Time što pitamo druge žene znaju li neko tajno, skriveno, valjda dovoljno mračno mjesto gdje ćemo to obaviti. Zašto se mirimo sa nekim zabačenim, tamnim kutkom u kojem ćemo raditi najljepšu moguću, najprirodniju stvar? Zašto svoje dijete već tada guramo u takav jedan ćošak, zašto ponosno, kako jedino i dolikuje za jednu dojilju, ne sjednemo bilo gdje gdje nas je glad našeg djeteta zatekao i ne nahranimo ga, a tako lako smo spremne braniti čast dojilja i svako malo kritikovati žene koje ne žele ili ne mogu na taj način da hrane dijete.

Ne, ne želim da vjerujem da je okolina toliko surova prema nama ženama, prema dojiljama, da isključivo iz tog razloga odbijamo to činiti u javnosti. Uostalom, sve i da je tako, šta ti se najgore može dogoditi? To što će neki primitivac da te gleda poprijeko ili ti dobaci pokoji ogavan komentar. Da li je to važnije od tebe, tvog djeteta i te vaše jedinstvene veze?

Foto: Lolostock / Shutterstock.com

Zašto se stidimo pokazati gole grudi? Dokad će nas biti sramota vlastitog tijela, ali samo na ovaj način? Pa, nama je lakše skinuti gornji dio kupaćeg kostima na plaži, nego podojiti dijete u javnosti. Naravno, ne svima, ali ako ćemo banalizovati problem, čini mi se da jeste tako. Kad se neka skine i fotografiše za naslovnicu nekog časopisa, idu komentari “Kakva cica”, “To je žena” i slični. Kad isti ti vrli komentatori vide ženu kako doji u javnosti, najčešće vide ženu koja to treba da radi u tamo onom pomenutom mračnom ćošku. I to je taj začarani krug – iz kojeg je jedini izlaz da svi kolektivno prestanemo biti licemjerni i postavimo stvari na svoje mjesto.

A to je da te ne smije biti sramota da sjedneš na klupu u park i podojiš svoje gladno dijete, koje od toga raste. Da nije sramota ni ako to radiš u gradskom prevozu, restoranu, u tržnom centru… Šta, gadi se nekome?

Nije loše ni podsjetiti se da su gole sise na naslovnici nekog časopisa gole sise neke žene koja je odlučila da želi da se tako fotografiše i to je njeno pravo. Ali da dojenje u javnosti nije samo pravo, već prevashodno potreba. Da gole sise na časopisu nisu ničija nasušna potreba, a dojenje nečija jeste.

Ako sam u krivu, ispravite me. I, molim vas, nemojte da vas bude sramota da dojite u javnosti. Molim vas, nemojte pitati ima li u vašem gradu neko skriveno mjesto gdje ćete to učiniti kad izađete u šetnju sa svojom bebom, jer inače se ne usuđujete izaći iz kuće (ne pretjerujem, nailazila sam i na takve komentare mladih mama).

Uostalom, ja ne znam što će nam klupe za dojenje. Meni je svaka klupa za dojenje. I svako mjesto. Ne traba mu taj sufiks. Kao što nam ne treba ni osjećaj srama kad sjednemo na njih.

Pročitaj još

Od iste osobe