Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Zašto ste tako zle, drage koleginice?

„Vidi onu novu, šta je ono obukla? Vidiš li ti kako ona ide hodnikom kao da je direktor! Garant’ došla preko veze… I šta ona misli – da je ovo modna pista? A da si vidjela kako joj se Irena nagovorila neki dan, e svaka joj čast…

Redakcija

Izvor: Jelena Starčević

Foto: Brazhyk / Shutterstock.com

Stigla je nova koleginica. Ne znamo ništa o njoj, apsolutno ništa ali nema veze, mislimo sve najgore. Džaba ona hoda okolo s osmjehom oko glave, naivno se nadajući da će se svima dopasti. A neeee, pa nismo mi od juče…

Ako si dobra sa njom, onda nisi dobra sa mnom. To da ti je jasno. I nemoj sutra da pitaš što te mrzimo. Mrzimo te jer si dobra sa njom. Ako pokušaš ostati neutralna, pomoći ćemo ti da se odlučiš. Ali moraš da se odlučiš, jer ako si dobra sa svima, najgora si – nit’ smrdiš nit’ mirišeš. Ne možeš biti dobra sa svima, gdje su ti obraz i karakter?

A ako si dobra sa šefom, onda automatski prelaziš na čelo liste osoba koje ne podnosimo. Ne možeš biti dobra sa šefom, jesil’ ti normalna?

Ako si lijepa i zgodna, označena si kao prijetnja svima, a naročito neudatim koleginicama u poodmaklim godinama i onima koje su rodbina i društvo odavno otpisali. Neće ti oprostiti ni one koje su sa istim zanosom i poletom stigle u kolektiv, a eno ih sad stopljene sa enterijerom, u bež i braon bojama, bez frizure i šminke, jedva se ujutru dovuku na posao. Ako si pak, skromna, povučena i neugledna, dobar dio koleginica će tračati da ti je to strategija na putu ka uspjehu po formuli sažaljenje = napredovanje.

U principu, kakva god da si – ne valjaš.

Još ni vrata nije zatvorila, a one tri u kancelariji tračaju onu što je izašla. A kako je tek lijepo kad neko ne dođe na posao… pa to je takva radost da je zamalo praznik! Nakon međusobnih prijekornih pogleda i, u nadi da joj se (najzad) nešto loše desilo mogu nesmetano da tračaju, glasno, sa vjernim uživljavanjem u uloge s obje zaraćene strane. „Ona će meni“ i „A ja ću njoj na to“. Naručuju se kafe, jedu se kolači, sve je odjednom smiješno i svima je do zabave. Jer danas je specijalan dan – dan za lagodno i neopterećeno ogovaranje one koja nije tu.

A kakvo samo ushićenje izaziva svaki novi trač. Kakvo se divljenje iskazuje prema onima koji uvijek imaju „informacije“! „Ma odakle ti to znaš? Kakva si ti kraljica, pa ti sve znaš!“ Naravno, „kraljica“ je jednako predmet ogovaranja, možda i više od drugih jer za nju važi i da voli da slaže k'o Staljin. Ali ipak, ona bar unosi trunku radosti u njihove mizerne živote, a ne kao onaj mučenik koji ćuti već 10 godina za svojim računarom… kao da im nije dosta svoje bedastoće, njega kad vide, nemaju sreće mjesec dana. Čudak…

Foto: Brazhyk / Shutterstock.com

Da nije ogovaranja, životi većine bi bili apsolutno prazni… Koliko je miliona zgrnuo onaj njen (hoće li više jednom otići u zatvor?!?), s koliko je ona muškaraca bila, šta je jutros na Fejsbuku napisala, kakvu je sad sliku okačila… Dok slušamo o tuđim neuspjesima i padovima, makar oni bili izmišljeni, sve naše brige postaju lakše, svi naši neuspjesi manji, a mi sebi izgledamo tako pametni i uspješni. Makar na par minuta.

Sjećam se svog dolaska u firmu, prije više od 10 godina. Koleginica koju je pratio glas da je zla, pakosna i pokvarena do srži, spustila mi je slušalicu bez ikakvog razloga, a da me prethodno nikada nije ni vidjela ni čula. Druga koleginica me je napala jer sam greškom uzela njenu šolju u kuhinji. Treća me je zamalo istjerala iz auta jer joj je smetalo zašto baš mene moraju da povezu na službeni put, ona želi da putuje sama.

Da li se žene u istom kolektivu po defaulty ne podnose? Da li se podrazumijeva da nam je svaka žena u kolektivu neprijatelj dok se ne dokaže suprotno?

Nakon mnogo godina rada u takvom kolektivu, nezdravom i veoma opterećujućem okruženju, prepunom ljubomore, zavisti i negativne energije, odlučila sam da odem. Nisam više mogla da podnesem da na posao idem sa užasnim grčem u stomaku, sa osjećajem nelagode i da radim sa ljudima koji se međusobno ne podnose. Bila sam ubijeđena da sve što treba jeste da promijenim sredinu i sve će biti ok. Biće mi super, novi posao, novi ljudi. Uzalud su mi prijatelji govorili „Svuda ti je tako! U svakom je kolektivu nepodnošljiva situacija, ljudi se mrze, ne podnose, podmeću jedni drugima, neće ti nigdje biti bolje!“ . Nisam im vjerovala. Ne može nigdje biti užasno kao ovdje, mislila sam. Mora da postoji negdje mjesto gdje se ljudi ne mrze, zaboga!

Foto: Brazhyk / Shutterstock.com

Danima i mjesecima sam tražila drugi posao. Bila sam spremna otići iz zemlje, bilo gdje, samo što dalje od takvih ljudi, od takvih žena. Vrijeme je prolazilo, a ja nikako nisam uspjevala pronaći ono što želim. Naravno da nisam jer u ovoj državi poslovi ne samo da ne padaju sa grane, nego skoro i da ne postoji nijedno upražnjeno radno mjesto. Jednoga jutra, majka me ozbiljno pogledala u oči i upitala: „Šta to dođavola, radiš? Zbog lošeg ponašanja koleginica prema tebi ti si spremna sve napustiti i ugroziti i sebe i svoju porodicu!?! Obriši nos, odrasti i suoči se s tim!“

Isprva sam bila toliko ljuta da sam plakala i govorila „Ali ti ne razumiješ! One mene NE VOLE!!! I niko nikog ne voli, ne mogu više da podnesem tu atmosferu mržnje i zavisti!“ Ali moja majka je odgovorila „Moš’ mislit’! Šta imaju da te vole! Ne treba da te vole niti tebi treba njihovo odobravanje! Mi te volimo, tvoja porodica, a za njih – ko te pita? Poštujte se međusobno i izdigni se iznad toga! I kad čuješ – nisi čula i kad vidiš – nisi vidjela. Nikad nećeš stići do cilja ako budeš zastajala da baciš kamen na svako pseto kraj puta!“.

Tada sam shvatila. Nisu mi krive one. Kriva sam ja. Pogriješila sam. Trebalo je da ne čujem, da ne vidim i da me ne interesuje. Trebalo je da idem svojim putem, da se ne branim, da se ne upuštam u rasprave ko je kriv, ko je šta rekao, da li je rekao i kako je rekao, da se nerviram. Trebalo je da budem iznad toga.

Ali nisam. Radila sam isto što i one. Krivila sam njih za sve: što mrzim svoj posao, što nemam veću platu, bolje radno mjesto, bolji život. Što nemam hrabrosti da odem odatle. Bila sam ista kao i sve one. Sve smo mi bile iste, a vjerovale smo da nije do nas.

Foto: Brazhyk / Shutterstock.com

U stvari je samo do nas samih. Do svake od nas koja je ikada pomislila i izgovorila jednu ružnu misao ili riječ protiv one druge. Mi smo zajedno stvorile tu atmosferu nepodnošljivosti koja nas je žive proždirala i vraćala nam se kao bumerang.

Čini mi se da je prošla vječnost od tada. Sve je isto, a ništa nije isto. Odavno nisam čula nijedan trač za sebe. Ne znam ni kako bih kad odavno ne vodim takve razgovore. Ne ispijam kafe, ne vodim isprazne razgovore, ne slušam tračeve, ne prenosim ih. Ne zanima me.

Izgradila sam svoj mentalni zid. U njemu više nema mjesta nijednoj lošoj misli o bilo kojoj od njih. Ne zbog toga što sam ja, bajagi, preko noći postala nekakva svetica. Nego zbog toga što mi više niko i ništa iz poslovnog života nije u fokusu. Živim svoj život, daleko od kancelarije, s ljudima koje volim i koji me vole, pišem, plešem, volim. I super sam.

Zaklela bih se i da su se one promijenile. Možda i nisu, možda se promijenio samo njihov odnos prema meni. No, kako bilo, to više nije važno. Otpustila sam, pustila i otišla dalje.

Prije nekog vremena, veli moja draga koleginica onako usput, šaljivo, s naočarama na pola nosa i papirima u ruci: „Nego, vidiš li ti onu novu, što se ona sperila? To štikle, to minjak, to frizura…ma odakle joj volja da se u sedam ujutru montira, odakle? Garant ima nekog macana ovdje! Čuješ li ti mene? Ne čuješ? Ma da… ništa ona ne čuje… gospođa ima selektivan sluh. Dobro, dobro, neka te… pričaću ja sama sa sobom…“.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije