Naslovna vijestPraktična Lola

Bezglutenac na moru – seoba naroda

Na put bez glutena.

Redakcija

Izvor: Ankica Ostojić / Alergija i ja

Foto: Rawpixel.com / Shutterstock.com

Pošla Ankica lani na more. Ko seoba naroda. Migrantska kriza. Kako god hoćete.

Prijateljica me zove „Spremaj se, sutra idemo na more par dana.“

“Čekaj kako par dana? Ne mogu ja nespremna na more par dana. Gdje kruh za par dana, gdje je hrana, ne znam kakva je ponuda tamo gdje idemo, nemam se čak vremena ni raspitati.”

“Ponesi samo malo svoga brašna. Imamo kuhinju.!

“Aaaa. Imamo kuhinju. Kakvu? Kontaminiranu? U čem’ da pečem? U čemu da zamijesim?” Nema veze. Snaći ću se ja. Veliko auto, velik gepek, moje potrebe još veće.

Kad je prijateljica došla po mene velikim autom i velikim gepekom, sve se učinilo tako malo naspram onoga što sam ja pripremila za ponijeti.

„Šališ se, jelda?“, pita me.

„Ne šalim se. Ovo mi treba da preživim“, odgovaram.

„Al idemo na tri dana.“

„Ne znam ja šta se može dogoditi za tri dana, kakve su trgovine, gdje idemo, imaju li išta osim voća što bi ja mogla pojesti bez straha? Nema ovdje toliko puno koliko izgleda.“

„Jesu ovo neki sastojci za kolače?“

„Hm, jesu. Past će nam šećer vidjet ćeš.“

„Sigurna sam da i tamo ima kupiti puding i šlag.“

„Ne znam ja. Šta je sigurno, sigurno je. Naspram svega što sam ponijela šta je još jedan puding i šlag.“ (Krišom ubacila i tri kutije mješavine za kolače. Pravdam se samoj sebi kako djeca vole pa će pojesti.)

Izvor: Alergija i ja

Napokon se u auto nabilo to sve što sam ponijela, al pola puta razmišljam šta sve nisam (možda) ubacila. Sjetila se kupaćeg. Al on nije ni bitan. Usput ću kupiti novi.

Bezglutencu je bitna samo hrana.

Prešli granicu, ušli u Lijepu našu Europsku uniju. Prevelika očekivanja. Tražili bezglutensko pivo 100 kilometara obale. Nismo ga našli. U jednoj velikoj renomiranoj trgovini nisam pronašla ni siguran čips, kruh bez glutena, jedan jedini na polici sa svim ostalim pšeničnim proizvodima. Ja sam u onoj grupi ljudi koja vjeruje da se kruh kontaminira i kroz prozirnu foliju. Nisam ga kupila.

S nadom da će ono što imam u autu biti dovoljno polazimo prema odredištu. Prijateljica na jugu ima kuću, poznaje vlasnike restorana i konobare u tom mjestu pa se nadam da ćemo se moći dogovoriti za kakav kvalitetan ručak koji neću morati sama napraviti.

„Tu ćemo stati kupiti meso“, kaže prijateljica kad smo se približili odredištu.

“Čekaj, kakvo meso. Ne možeš kupiti ćevape, pljeskavice i kobasice, u njih stavljaju krušne mrvice. Nemoj uzimati ništa ni što je blizu toga. Možda najbolje piletinu. Ili neki komad mesa koji ćemo sami rezati, nemoj da ti on reže. Ja ću. Nemoj ni mljeveno. Ko zna šta sve melju skupa.“

Njen pogled je bio dovoljan da ušutim.

„Možda da ti ostaneš s djecom u autu, da ja kupim meso?“, moj posljednji krik, no već je ušla u mesnicu. Nema veze oprat ću ga u devet voda. Lijepo moje selo. Sve znaš šta jedeš. Još da na granici možeš prenijeti meso, trebao bi mi kombi da odem na more.

Stigli na odredište. Kuhinja divna. Moja hrana našla svoje mjesto. Odmah se bacam na pripremu kruha. Smijeh moje prijateljice kad sam iz kofera izvadila papir za pečenje ne može se prenijeti.

„Šta se smiješ?“

“Pa ponijela si papir za pečenje!“

“Naravno da jesam. To mi je za kruh jednako bitno kao i kvasac. Ne mogu peći u nepoznatim tepsijama.

Onda je ona otvorila ladicu  s nekoliko papira za pečenje, folija i sličnih pomagala.

“Da znaš za ubuduće šta ne treba nositi.“ Ah, dobro je. Pa nije papir zauzeo puno mjesta u koferu. Navečer pripremam brownie kolač od mješavine koju sam krišom ubacila. Pametni proizvođač u kutiju je složio i kartonski kalup za pečenje. Kamo sreće kad bi uz svaki bezglutenski proizvod za pečenje dolazio i kalup.

Ishrana bez glutena na moru

Ujutro odlazim u malu trgovinu na plaži. Osim Snickersa, jedne vrste salame i mene, u trgovini nema ništa bez glutena. Sladoledi samo od nesigurnih proizvođača, pivo bez glutena još uvijek samo san. Popit ću kavu u prvom kafiću. Da se saberem. Čitam na meniu nesscaffe. Može. Sigurica.

Ma svejedno da upitam konobara. Nakon što je potvrdio da je kava Nesscaffe, naručujem istu. Lagani povjetarac, plaža, more. Psihički odmor. Koji završava prvim gutljajem.

“Oprostite, jeste sigurni da vam je ova kava Nesscafe?“

“Jesam“, odgovara konobar koji se odmah okrene, i jadan ne primjeti da na ogledalu vidim njegovo prevrtanje očima.

„Želim vidjeti vrećicu od kave koju ste mi napravili,“ ne odustajem od sumnje da u šalici nije ness kava, jer sam je popila koliko je vode u Jadranskom moru.

Zbunjeni šanker pokazuje vrećicu kave koju mi je napravio. Na njoj velikim slovima piše Frank. Kava koju ne pijem. Ne bi umrla od jedne šalice, ma ne bi mi ništa bilo, ali sam im dala do znanja što mogu napraviti svojim neznanjem i još gore, nezanimanjem. Moram priznati da sam malo i uveličala stanje, čisto da bi me shvatili ozbiljno.

S obzirom da mi je kava prisjela, odlazim pripremiti doručak. Djeca su bila oduševljena bezglutenskim kruščićima, malim uštipcima, mirisnim i toplim.

“Bojim se ako nastaviš ovako peći, da će ti nestati brašna prije vremena“, kaže prijateljica.

„ Ne brini. Znaš, u koferima nije samo odjeća!“

Izvor: Alergija i ja

One što se deru na plaži  „Kokiceeee!!!, Kukuruz!!!!!” – ne čujem. Ne da mi se ispitivati kakve su, gdje su ih pekli. Lakše mi je ne pojesti. S obzirom da nam je kuća na plaži, priprema obroka nije problem, voće je najbolji saveznik kad nemaš šta pojesti.

Prijateljičina djeca mi nude svoje slatkiše, ja svaki odbijam, oni se pitaju zašto ne želim ništa. Na scenu stupa moj sin koji objašnjava da mama ne smije jesti gluten. Dječijim načinom uči svoje vršnjake kako je njegova mama malo „čudna“, jer ne jede ništa što je fino.

Jesmo li mi bezglutenci čudni u očima glutenaca?

Vjerujem da nas je dosta doživjelo prevrtanje očima konobara, neshvatanje okoline, ponekad i najbližih. Ali nadam se da svi uz bolest dobijemo i snagu da se borimo protiv takvih, jer nas za naše zdravlje nije briga šta drugi misle, nego kako si možemo pomoći.

Drugi dan pravimo bezglutensku pizzu. Djeca oduševljena, prijateljica kaže da ne primjećuje razliku. A ja razmišljam kako bi izgledao moj odmor da nemam kuhinju? Isti dan odlučimo provjeriti. Navečer odlazimo u restoran u kojem prijateljica poznaje osoblje. Nažalost, s vrata govore kako u ponudi nemaju ništa bez glutena i kako u tom mjestu neću pronaći siguran obrok. Osim salate i nekog odreska sa žara ne mogu ništa ponuditi. Izbor pao na pileću salatu ( nisam bila sigurna koja im je tuna u ponudi). Od sramote ne mogu kokošima više pogledati u oči.

Još uvijek mi se pije pivo.

Treći dan odlazimo u centar. Osim u jednoj trgovini u kojoj je cijena brašna puno viša nego cijena brašna u ljekarnama, ne nalazim nikakve deklarirane proizvode. Grickalice su se svele na suho i koštunjavo voće. Ne razmišljam više ni o sebi, nego o roditeljima koji s djetetom celijakičarem trebaju krenuti na odmor.

U manjim mjestima na Jadranskoj obali nemaju šta tražiti.

Slaba, gotovo nikakva ponuda, sladoleda i slatkiša jako mali izbor, osim onih standardnih čokoladica koje nisu deklarirane, a znamo da su sigurne. Gotovi kruh nisam nigdje našla, čak sam jedan dan otišla i do susjednoga grada i obišla tri poznatije trgovine.

Prijateljica se treći dan zbog posla morala vratiti doma, ja ostajem, dolazi muž.

Eto zašto uvijek treba ponijeti višak brašna. Nikad ne znaš hoće li se tri dana pretvoriti u sedam.

Odlučujemo ne kuhati, nego jesti u restoranu morske plodove. Oni su siguran obrok. Odlazimo u susjedni grad gdje poznajemo vlasnike restorana koji u razgovoru sa mnom kažu da će morske plodove pripremiti prema mojim potrebama. Ostajem u šoku saznanjem da se u kamenice i dagnje s buzara ponekad stavljaju krušne mrvice. Čovjek uči dok je živ. Nek vam nikada ne bude neugodno za svoje zdravlje ispitati sve u što sumnjate.

Izvor: Alergija i ja

Drugi dan obilazimo jedan hrvatski otok. O trgovinama i njihovoj ponudi nemam riječi. Tuga golema. U jednom trenutku sam mislila da ću morati kao indijanci loviti plijen da se najedem.

Razočarenje ponudom malo je umanjila ljepota pejzaža, međutim, jedva sam čekala kad će trajekt pristati u luku da odem u svoju kuhinju. Tek tada sam shvatila koliko sam zapravo i nepovjerljiva prema restoranima, nepoznatim trgovinama i nejasnim deklaracijama na proizvodu.

Za povratak doma pripremam sendviče, šta je sigurno, sigurno je. I nadam se da će do moga povratka ponuda, kao i opća osvještenost doseći neku višu razinu. Ne zbog mene, ja imam zaliha oko struka da čitav odmor ništa ne pojedem, nego zbog onih roditelja koji teško djeci mogu objasniti da tu nema ništa za njih.

Zašto sam napisala ovu priču? Prije tri dana prijateljica mi je napisala poruku: „ Spremi se, za vikend idemo na more.“ Spremna sam. Neću nositi papir za pečenje, brašna opet nosim više nego što mi treba, nikad ne znaš. Pivo sam spremila. I kupaći isto. Razmišljam kako bi mi neka hladnjača dobro došla, da je zakačim za auto. Al’ nećemo pretjerivati. Dovoljno je da sam konobaru ponijela vrećicu Nesscafe. Da me ne zaboravi.

Pročitaj još

Od iste osobe