Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Ko su roditelji? Mama i kuma!

Krenule smo nedavno moja kuma i ja na putovanje dugo nekoliko sati, ponukano najviše tehničkim razlozima.

Piše: Jelena Pralica

Foto: NadyaEugene / Shutterstock.com

Trebalo je neke dijelove kuhinje i babu prebaciti u susjednu državu.

Dan je bio vreo, taman negdje poslijepodne, sunce još dovoljno peče da ti automobil s kožnim sjedištima bude najneugodnije mjesto na planeti. Između dvije sjedalice.

Da, nismo tu bile samo nas dvije, baba i dvije komodice, već i dvoje sitne djece. Taman smo ih pokupile iz vrtića, obojica su puni energije, gladni kao čopor vukova i imaju taman dovoljno godina da neprestanim pričanjem, u stereo varijanti, rođene majke smjeste na psihijatriju. Plus baba koja se s trećeg sprata spustila s buljukom nekih kesa i cekera i koje ne ispušta iz ruku ni za živu glavu, iako smo, jelte, svi svoji.

Nema veze ni što me baba, koja inače malo slabije čuje, cijelo vrijeme oslovljava s Vesna, iako sam već skoro 38 godina Jelena, al slično je to. Biramo da ja sjednem iza, između dvije anakondice u sjedalicama, a babu ćemo naprijed, jer ne treba nam, ipak, da put provedemo s troje djece odzada.

Uspjele smo ugurati u gepek ona dva donja dijela kuhinje, prekrij sve, ništa ne prijavljujemo na granici, potrpati ono kesa i sitnica da nam se nađe, k'o kad ćemo na pustio ostrvo, posjedali svi gdje treba i krećemo. Odmah vadim hranu da im podijelim i po flašicu vode, cijenim da će što im usta duže budu punija imati manje vremena i mogućnosti da pričaju. Neprestano. Ide red rižinih galeta, pa red plazme, pa jabuke i banane. Pa zalij vodom.

Izuj mi čarape, obuj mi papuče, smeta mi sunce, otvori prozor, zatvori, hoću da vidim svoj pasoš, hoću da vidim sve pasoše, daj mi da ja držim svoj pasoš, hoću onda i ja da držim svoj, daj mi još jednu plazmu, žedan sam. Ne možeš k'o čovjek ni prosto da samo okreneš glavu na drugu stranu i praviš se da si mrtav, kad ti, gdje god se deneš u tom procjepu, neki glas nešto traži, zahtijeva, zapomaže.

Foto: NadyaEugene / Shutterstock.com

Prvi momenat za odmor – staj da kupimo lubenicu. Izbauljam nekako, jedva, atrofirali mi mišići, prilazim gospođi pod nastrešicom u Čatrnji da kupim lubenicu-miloštu za stare kumove, koju ćemo svakako mi pojesti, a više samo da bar na koji minut pobjegnem iz tog uzavrelog kovitalaca želja i htjenja. Rodilo se, valja ga ljuljati.

Nastavljamo do sljedeće okrepne stanice, kuma odlazi da kupi još potrepština i neko energetsko piće za obje. Babi i klincima ne dajemo slatkiše, ni slučajno, ne treba nam dodatnog adrenalina.

Nastavljamo, nastavljaju i oni. Već smo na auto-putu, nigdje hlada ni za lijeka, oni se ne gase, dvojac ispred u nekom svom svijetu, ja uporno pokušavam objasniti klincima da se njima zapravo neopisivo spava. Niko me, kako i sami kažu, ne benda, i ja u jednom trenu, onako teatralno, kao posljednji vapaj, izustim: “Ljudi moji, ova djeca neprestano pričaju, to nikoga ne poštuje, to nema obzira ni prema starijima, umornima, to ne zna ućutati nikad, to nimalo ne poštuje svoje roditelje! A, djeco, znate li vi ko su to roditelji?”

Muk. Kako ne znaju ko su roditelji; ovo je posljednji ekser u sanduk mog roditeljstva?! I onda: “Mama”. “Tako je, mama. Mama i i i i i i i i…”

I i i i i i odjednom se razliježe: “Kuma!”

Izvor: Unsplash.com

Mama i kuma. Roditelji. Aleluja.

Pogledasmo se nas dvije u retrovizoru, ponosne na vlastiti dvostrani uspjeh, da smo međusobnoj djeci i majka i otac. Nit se smijati, niti plakati. Baba, naravno ništa od ovoga nije čula.

“Bravo, djeco, ponosne smo na vas!”

Aj sad ozbiljno, tu smo jedna za drugu 24 časa, živimo sprat do sprata, tako smo i namjestile da su nam podstanarski stanovi u istoj zgradi, da u gradu gdje nemamo baš mnogo dragih ljudi budemo ne samo kume koje žive u blizini, već i najpreče dadilje, pomagačice, zajedničke kuvarice, vozačice, prijateljice, rame za plakanje, saučesnice u sporadičnim opijanjima od dvije čaše vina i, na koncu, surogat roditelji kumovskoj djeci.

Jer, godparent fino kaže, doduše na engleskom, da je kuma i taj roditelj kojeg si ipak mogao sam da izabereš. Pa da jednog dana, kad postaneš majka, tvoje dijete zna da te ona voli, pa samim tim voli i njega. Nema veze gdje se tata u svemu tome izgubio.

Skroz je u redu da djeca pomisle da su roditelji mama i kuma. Ne i da odrast(aj)u u tom ubjeđenju.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije