Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Čini mi se da smo u ovoj priči o emancipaciji izvukle deblji kraj?!

Moj život i odrastanje činile su žene. Jake. Samostalne. One koje su morale same.

Piše: Jelena Despot

Foto: MJgraphics / Shutterstock.com

Moja baka, očeva majka, je oduvijek bila dio naše porodice. Njem muž, a moj deda, umro je kada sam ja imala godinu dana, u pedeset i nekoj, od srčanog udara. Jednostavno je prilikom jedne od posjeta svom rodnom Grmeču uveče zaspao i nije se probudio. Deda je, reklo bi se, otišao gospodski. Baka je, hvala Bogu, ostala, i još uvijek je tu.

Mama i ona čitavog života su u nekom love-hate odnosu, kao uostalom gotovo svaka snaha i svekrva, ali, eto, nekako manje ili više uspješno koegzistiraju u jednom domaćinstvu 30 i kusur godina.

Našu porodicu su kroz godine, počevši od bakine sudbine da odraste bez oba roditelja, pa do mamine da joj vrlo rano premine majka, do moje da kao dijete ostanem bez tate, a njih dvije bez muža i oca, pratile smrti. Mislim da ih je to posljednje ipak trajno osakatilo i ostavilo najveće posljedice.

Gledajući moje baku i mamu, ja sam od malena znala da žena može sve sama. Muškarci za mene prosto nikada nisu ni bili autoritet, niti predmet divljenja. Nikada nisam vjerovala u njihovu superiornost, jer mi je život svakog dana pokazivao suprotno.

Uprkos tome, život mi je takođe pokazao kako su se žene kroz godine, namećući sebi i što je trebalo i što nije, toliko potrošile, da se plašim šta će od nas ostati nastavimo li ovako. Objasniću vam to slikovito.

Posmatrajući primjer moje bake, mame i mene, izuzimajući sve one udarce koje nam je život slao, i gledajući onako uopšteno kvalitet i mentalnu čistoću i sreću u svakom od njih – vjerujem da je baka bila najveći šampion i srećnik. Da li je do te generacije ili je moja baka jednostavno nepobjedivi šampion optimizma, ali moram vam reći da psihički stabilniju i zreliju osobu nećete tako lako sresti.

Foto: MJgraphics / Shutterstock.com

Baka je završila nekoliko razreda osnovne škole (ona je uvijek govorila četiri, ali mi joj nešto i nismo vjerovali) i znala je nakaradno da se potpiše kada bismo mi insistirali. Nikada nije naučila da čita. Provela je život radeći kućne poslove, spremajući (najukusnija) jela, sijući bašte, praveći pekmeze, šijući poderane čarape, pletući zimske džempere i heklajući. Tješeći, hrabreći, uzdišući kada je teško, ali uvijek sa najiskrenijim osmijehom i pregrštom optimizma.

Sve one emancipovane žene će se sada sažaliti nad sudbinom moje babe, a da vam kažem, drugarice i žene, baba je za nas šampion. Ona se nije trošila na radnim mjestima, oni poslovi koje je radila, ostavljali su joj uvijek prostora da pomalo prilegne kad je boli glava, nije morala da provede 8 sati na radnom mjestu dok se previja od bolne menstruacije, pažljivo bira koje će pantalone tog dana obući da zakamuflira potencijalnu katastrofu. Nije onda morala sa posla da trči i misli šta će spremiti svojoj djeci za ručak, da ih prethodno pokupi u školi ili vrtiću. Itd. Išla je u banje. Na kafe kod drugarica. U šetnje kada joj se šetalo, u goste kada joj se išlo. Shvatate poentu?!

Deda bi, kada god bi primio platu, kao svaki drugi suprug koji nije želio da se bavi tom trivijalnošću kupovine namirnica, 90% plate davao babi, da izekonomiše. Da li je baba bila jedan rijetki izuzetak u tim godinama, ne znam, ali da je bila srećnija od mnogih žena danas, to je neosporna činjenca.

Mama, rođena šezdesetih, je bila već među onim ženama inficiranim time da žele da budu jednake, da nose pantalone, da rade i stvaraju. Počela je da radi sa 18 godina, i koliko god žene pričale kako vole tu emancipaciju i „svoj dinar“, ja je gotovo nikada nisam vidjela da se sa posla vratila smijući. Uvijek rastrzana između onoga što je željela i onoga što je morala, i onoga što joj je sudbina dodijelila da mora sve sama, nikada nije bila neki primjer srećne žene.

Foto: MJgraphics / Shutterstock.com

Nikada nije bila ni bakin tip, ženice ušuškane u vlastitu sreću i osmijeh. Nije voljela da pravi kolače, plete, veze i tepa. Da je kidala i svojski se hrvala sa životom – jeste, i još uvijek to radi, iako više i nema toliko potrebe. Valjda te tako život nauči. Nikada nije bila neki tip od nauke, pa je tako završila srednju školu, ali je iz životne zaslužila desetku. Mene je uvijek plašila njena prodornost, i uvijek sam se ljutila kada bi se u redovima, bolnicama, bankama, svađala i borila za svoje mjesto u redu (i pod suncem), a ona je mene uvijek ubjeđivala da je to neophodno kako bi od života dobila ono što želiš. Nije uspjela da me ubijedi ni danas.

Ja, kao treća, još uvijek nemam dovoljno godina i objektivnosti da se definišem ko sam i šta sam. Mene je nauka zanimala. Mene je tata od malena inficirao time da budem dobra i među najboljima. Da volim da učim i da uživam u tome da se trudim. Za mene neravnopravnost nikada nije ni bila opcija, jer mi je u vremenu u kojem živim niko nije ni nametao. Ja sam imala sreću da pronađem muškarca koji radi gotovo sve što radim i ja. Koji ima razumijevanja i ne ismijava se time kada me boli, kada sam nervozna ili kada imam promjene raspoloženja jednom mjesečno (dobro, možda se ponekad našali).

Zašto vam sve ovo pišem? Zato što smo mi žene ubjeđene kroz godine da treba da se borimo za ravnopravnost i da možemo sve kao muškarci. I možemo. Ali da smo bile malo pametnije sakrile bismo sve ono što možemo.

Možda bismo onda i mi, kao moja baka, mogle malo prileći u toku dana. (Samo da znate ona bistra i nasmijana gazi osamdeset šestu, a ja ću se smatrati srećnicom ako doguram do šezdesete).

Žene su sebi natovarile da budu i majke i utješiteljke, i kuvarice i spremačice, i pekarke i da povrh svega toga još idu i na poslove nakon kojih će jurcati kući kako bi stigle u vrtiće, škole, na predstave. Pa kako smo mi onda ravnopravne? Mi smo sebi u toj borbi da budemo jednake natovarile toliko toga da sad ne samo da radimo sve što rade i muškarci, već to radimo uz sve ono što smo radile i ranije.

Foto: VectorKnight / Shutterstock.com

Drugarice, čini mi se da smo mi u ovoj priči o emancipaciji opet izvukle deblji kraj?!

Povrh svega toga, ima i onih žena, koje će doći kući svome loli, koji će poslije ručka i dva piva, leći da spava, bez ikakve želje da tog dana učestvuje u bilo kakvom životu svoje porodice. Od spremanja, preko odgoja, on to sve očekuje od nje, a ona će kako bi mu dokazala (jer nam je to godinama usađivano) sve to i uraditi, jer MI TO MOŽEMO.

Znamo mi da možemo, ali kad ćemo jednom naučiti da NE MORAMO! Možda tada budemo više srećne kao moja baba sa početka ove moje priče, a budemo pile malo manje kafetina kao autorka ovog teksta.

Da se naučimo da od sebe očekujemo manje i da se zbog toga ne osjećamo inferiornima.

Da se ne emancipujemo na silu, ako nam do emancipacije nije.

Na kraju svi mi težimo sreći, a sreća nije u konstantnom stresu i žongliranju sa obavezama koje same sebi namećemo.

Neka nešto uradi i on. Nećemo zbog toga biti slabije, već pametnije (i možda odmornije).

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije