Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Kad šećeš sam, jesi li zbilja sam?

Bila je to duga večer koja se pretvorila u noć pa sam se vraćala doma kasnije nego inače, ali pasalo mi je.

Piše: Ana Kolar

Foto: Privatna arhiva

Jedna od stvari koje volim kod Zagreba ljeti su te šetnje gradom u gluho doba noći, kad nema žive duše, a može se disati jer je sparina konačno malo popustila. I tiho je, a volim tišinu. Posebno tu zagrebačku u kojoj obožavam čuti svoje korake po pločniku.

Prolazim tako Ilicom, za moj ukus preosvijetljenom raznim izlozima koji su i noću upaljeni i vrište konzumerizam, bilo je skoro dva ujutro i konzumerizam me ošamari toliko da me tijelo zaboljelo. DVA UJUTRO. S četvrtka na petak, a ljudi rade u Zari, raspakiravaju i namještaju novu robu. Kolekcija jesen/zima ne može čekati. Ta ista kolekcija koja će u roku od par tjedana zarobiti grad, časopise, društvene mreže, državu, sve… A ne bi da nije šačice ljudi u svakom dućanu spomenutog brenda koji bdiju noću i raspakiravaju ono što ja nazivam krpama. Realno, to i jesu, i svugdje drugdje samo krpe, bez obzira na marku, kvalitetu, što god. No, to je moje mišljenje, ne moraš se s njime složiti.

Znam da su ti ljudi relativno dobro plaćeni za noćni rad, prekovremene ili kako to već zovu poslodavci, ali svejedno mi se cijela stvar učinila poprilično suludom. Tim više jer se zna dogoditi da u lokalnom dućanu ne mogu naći povrće ako ne odem u kupovinu do 12 sati, iza 18h je: “Snađi se, druže, kupuj ili drugdje ili smrznutu brokulu i mrkvu.”. Ali krpa uvijek ima.

Neka smo lijepo i jednako uniformirani, nema veze što nam je tijelo gladno.

Počela sam razmišljati, u tih istih dva ujutro (ja si to mogu dopustiti jer se ne moram ujutro nacrtati negdje, iako se budim vrlo rano, zbog sebe, ne zbog posla), koliko je sve to isto. I koliko smo sami sebe lišili gotovo svih iznenađenja.

Slažeš li se? • • • • #blogger #blogledalo #anakolar

A post shared by Blogledalo (@blogledalo) on

Ranije tog dana, završila sam u Prečkom. Tamo sam u životu bila jednako puta kao u Bjelovaru, a nisam nikad bila u Bjelovaru. Uglavnom, vraćala sam se nakon što sam obavila što sam morala i malo sam si prošetala tamošnjim ulicama. Bilo je vruće, ali pasalo mi je vidjeti nešto novo. Meni je došlo kao šetnja novim gradićem, a ne kvartom i ostala sam ugodno iznenađena. Donekle. Promatrala sam prozore, balkone, robu koja se sušila i primijetila sam da mi većina toga ipak nije novo. Vidjela sam ručnike za koje znam gdje su kupljeni, balkonsku rasvjetu koju sam vidjela u nekom katalogu koji mi zaluta u kaslić, dječja kolica kakva su sad u trendu, a zahvaljujući Instagramu znam tko ih sve reklamira… Sve neke informacije za koje nisam znala da ih imam pohranjene, ali gledajući meni novi kvart shvatih da mi uopće nije nov. Nakon početnog zanosa i oduševljenja novim kvartom nastupila je tuga jer mi gotovo ništa nije bilo onoliko novo koliko sam mislila.

Desetak sati kasnije stigla je potvrda tuge, i to nakon večeri smijeha. Bila sam sigurna da tako ne želim živjeti. U svijetu u kojem sve znam i sve mi je poznato.

Ako se pokušavam riješiti vlastitih zona komfora, kako da se riješim svih zona komfora koje društvo u kojem živim nameće?

Nikad nisam skrivala da sam sanjar, nostalgičar i da se teško odvajam od prošlosti (na ovom zadnjem sustavno radim već dugo), ali ne mogu se ne oteti dojmu da mi nedostaje onaj moment kad na ulici upitaš potpuno nepoznatu osobu gdje je nabavila torbu ili cipele. I tako, preko nekog bezveznog pitanja, započnete neku konverzaciju. Ili kad dođeš k nekome u stan i ima neki komad namještaja za koji ne znaš odakle je niti ga možeš nabaviti, ne takav konkretno. Ne mislim samo na materijalne stvari poput odjeće, namještaja i sitnica koje kupujemo, već i na događaje. Sve nam je poznato. Sve smo negdje skrolali, načuli, previdjeli, nesvjesno pohranili. Sjedni sad i razmisli koliko samo informacija o udajama, bebama, selidbama i drugim životnim događajima i postignućima imaš u glavi, a da toga nisi do sada ni bio svjestan.

Pričekaj minutu. Udahni.

Previše, jel?

Imaš li u svojoj nesvjesnosti jednak broj informacija koje idu tebi u korist i koje se direktno tiču tebe i tvog razvitka u životu?

Pravo pitanje je:

Da večeras izađeš van u šetnju, negdje gdje je tiho, bi li zbilja čuo samo svoje korake ili bi u tim zvukovima čuo živote i korake još mnoštva ljudi?

Do idućeg puta, osluškuj svoje korake i dopusti si biti iznenađen!

Zagrljaj,

A.

Tekst je preuzet s Blogledala.

 

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije