Naslovna vijestŽivot

Sreća nisu napumpana usta ni torba od hiljadu evra

Rađamo se slobodni. Nemamo ništa. Ni uspomene, ni sjećanja, ni nadanja. Mi smo kao prazan list papira.

Piše: Jelena Despot

Foto: Nd3000 / Shutterstock.com

Kako život ide tako ispisujemo. Nešto mi, nešto sudbina. Naše reakcije na ta sudbinska uplitanja određuju ton naše priče. Ona je farbaju u sivu, ili ružičastu.

Niko ti ne kaže kako se živi i kako se osjeća. Gledaš. Nešto radiš po ugledu na okruženje. Nekuda te usmjere roditelji. Nekad želiš biti kao tvoji prijatelji. I sve je u redu dok to kako živiš i osjećaš čini da se osjećaš zadovoljnim. Dok smo djeca, sve je vrlo prosto. Najčešće radimo ono što nam se radi i šta volimo da radimo. Jedemo (ili ne jedemo) šta nam se jede, iako to ponekad izluđuje naše roditelje. Igramo se sa onim igračkama koje nam se dopadaju. Spavamo kada nam se spava. Radujemo se onima vrijednim radovanja. I uglavnom smo srećni. Spokojni i bezbrižni.

Sa odrastanjem dolaze i komplikacije. Čovjek nastoji da se uklopi u neke društvene okvire kako bi bio prihvaćen i kako bi osjetio pripadnost. Pravi kompromise na uštrb želja svog bića. Ima i onih koji su svoje želje toliko utišali da ih više i ne čuju, te tako gaze kroz život u gomili kuda ih god ta gomila odnese i svejedno im je. Ne žele previše, ne očekuju ništa. Ne sanjaju.

Izvor: Altafulla / Shutterstock.com

Moderni čovjek je danas toliko fokusiran na traženje sreće i unutrašnjeg mira, da je to postalo previše tužno. Joga, meditacija, life coachevi, ishrana, treninzi, wellnessi, spa centri, vježbe samokontrole, disanja, psiholozi i psihijatri. Sve su to lijekovi koje koristimo da bismo zamazali posledice onoga što nas muče, dok problem i dalje ostaje. Mi ga ne vidimo. U trci za materijalnim, u trci za onim što mislimo da bi život trebao biti, a zaboravljamo onaj prazan list koji smo dobili na rođenju koji je bio samo naš da ga ispišemo kako želimo.

Ljudi se danas plaše biti drugačiji. Globalističko društvo u kojem živimo nam nameće novac kao imperativ. Ljudi trče za novcem, misle da je on garancija sreće i mira, a upravo je ta trka ono što stvara nemir. Na kraju dana nije važno. Na kraju mjeseca plata ne može nadomjestiti prazninu koju osjećaš u grudima, nemir koji te kida. Na kraju dana novac ne može kupiti spokoj. Koja je uopšte poenta da provedeš svoj život radeći nešto što ne voliš i ne želiš i zbog čega se osjećaš nesrećno pa kupuješ stvari zbog kojih misliš da ćeš se osjećati bolje i umanjiti osjećaj nezadovoljstva?!

Pojedine majke nakon porođaja žure na posao kako bi što prije mogle da rade, sačuvaju poslove, plate, iz brige da svom djetetu obezbijede novac i kako mu ništa ne bi falilo, a ne shvataju da je dječiji svijet vrlo jednostavan i da mu najviše od svega trebaš ti.

Kada sam bila najviše tužna u životu, osmijeh i spokoj nisu mogle da mi vrate stvari, već zagrljaj onih koje volim, i neka topla riječ. Za mene sreća nikada nije bila proporcionalna količini novca koji imam, a imala sam i više i manje. Za mene se sreća uvijek mjerila količinom mira u mojoj duši.
Ljudi su zaboravili kako se prosto živi. Kako ti ne treba previše da bi bio srećan, a kada bismo većinu ljudi pitali šta je krajnji cilj njihovog života i šta bi željeli za sebe, većina bi odgovorila da samo žele da budu srećni.

A srećan se može biti i u patikama sa pijace, i sa margarinom i pekmezom namaznim na domaći hljeb umjesto deserta. Srećan se može biti i u trenerci koja je bratu postala mala. Srećan si mogao biti i na obali jedne male rijeke. Sreća nije značila rođendan u igraonici, niti tortu sa fondanom. Sreća je mogla biti u torti koja je trebala da bude zeko ali je negdje usput više zaličio na medu.. Tvojih šest, sedam drugara i zdjelice sa smokijem i tanjiri kiflica koje bi napravila neka komšinica vještija od tvoje mame. I teta Mirina pogača. I pokloni tvojih drugara. Sveske, dezodoransi, čarape, čokolade, kasete i obične stvari.

Izvor: Evgeny Atamanenko / Shutterstock.com

Paradoksalno je kako su mi neke od najdražih uspomena upravo one iz djetinjstva, kada se sa jedne strane rušio moj svijet i porodica, a kada sam imala iskrene drugare. Kada smo bili djeca pa nismo znali da se neiskreno smijemo. Kada smo se nevješto trudili da sakrijemo simpatije. Kada smo jedni drugima iskreno pomagali. Kada sam jedva čekala da svane kako bih ugledala svoju drugaricu, pa da zajedno pričamo o našim simpatijama, slušamo kasete i lijepimo postere.

Negdje usput zaboravimo i sve uprljamo. Kalkulacijama, lažnim osmjesima, zavišću. Počnemo da trčimo u pogrešnom smjeru, umjesto da opušteno šetamo putem kojim smo krenuli. I borimo se protiv svog bića, jer ovaj svijet želi brže, bolje, jače, ratobornije, a ti sa životom ne želiš da se boriš. I onda se umaramo, iscrpljujemo, više mentalno nego fizički i onda tražimo „kreme“ kojima ćemo zamazati svoje živote, umjesto da zastanemo i udahnemo.

Sjetimo se početka. Sjetimo se esencijalnog i važnog. Sjetimo se ko smo i čemu težimo. Prisjetimo se mira u duši. Za sreću ti ne treba krema od 100 eura, niti preskupi časovi joge. Ne trebaju ti veća usta, niti torba od hiljadu evra. Trebaš samo sam sebi. Da se sjetiš ko si bio i kuda si krenuo. Da se prisjetiš ko želiš biti i kome želiš pripadati.

I tada ćeš imati sve!

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije