Lole iz komšilukaNaslovna vijestO životu

Vremenom samo nedostaješ više

Ne znam kako je tamo gdje si ti.

Jelena Despot

Foto: Manop / Shutterstock.com

Nadam se da nema kiše i sivila. Da nema migrena i pritiska u prsima. Da od tebe niko ništa ne očekuje i da ti dani teku glatko.

Nadam se da miriše na planinu, svježinu i djetinjstvo. Da nije sparno i da se ne boriš za dah kao ja dok se ovih dana gušim više nego inače. Što od alergije što od tereta koji sama sebi stavljam na leđa.

Učinilo mi se da sam te prije nekoliko dana vidjela. Mirisalo je na žito i na čas sam mogla da te vidim kako sjediš pored mene. Mogla sam da vidim tvoj crveni obraz, koji sam i ja naslijedila, crnu majicu i moju gumicu za kosu u duginoj boji. Ti si kosu počešljao na stranu, a moja se neposlušno uvila, baš kao i jutros dok sam se spremala za posao.

Ja volim vjerovati da me stalno gledaš. A onda se prisjetim da tamo gdje si ti sigurno imaš i pametnijeg posla. Tamo u beskrajnom prostranstvu spokoja, zelenila i cvrkuta ptica. Nekako vjerujem da si među planinama bio najsrećniji. Barem mi o tome govori tvoja slika ispred seoske škole šezdeset i neke. Tu se zagonetno smiješiš baš onako kao da ti je sve potaman, pa volim vjerovati da je tvoj lični raj ušuškan negdje u zelenilu planinskih pašnjaka. Nadam se da tu vrijeme stoji i da me život opet neće prevariti da jednog dana kada ja dođem tebe ne bude.

Izvor: Katya Shut / Shutterstock.com

I po ko zna koji put se pitam ko je tvorac one glupave krilatice koja kaže kako vrijeme liječi sve. Vremenom samo nedostaješ više, jer nedostaješ duže. Vrijeme samo donosi neke nove trenutke u kojima nema tebe i neće te biti. Vrijeme samo čini da na čas zaboravim tačnu nijansu tvoje kose, ali ne i da mi nedostaješ.

Ja se više ne mogu sjetiti kako je to bilo biti tvoja kćerka. Pamtim to po mirisu, a mirisalo je na sreću, spokoj i rijeku. Ponekad je mirisalo na kožu fudbalske lopte ili užareni asfalt na igralištu kada si me učio da pogodim koš. Toliko nam je malo vremena dao ovozemaljski život da je vjerovanje u život poslije ovog za mene bila jedina opcija. Sve drugo bi bilo suviše nepravedno.

Možda si mi mogao reći malo više o ljudima. Možda sam i ja tebe mogla naučiti ponešto.

Ako imaš nekog uticaja molim te neka sutra bude sunčan dan,umjereno topao i blag. Svima nam je dosta i sivila i vreline. Sunčani dani čine da mi nedostaješ malo manje i da bude podnošljivije.

Ovi beskrajno sivi čine da se osjećam sjetno i da ponekad plačem. Čudno je kako se kada plačem osjećam nekako najbliže tebi. Toliko je sati mog života prošlo dok sam te plačući dozivala kao da bi se mogao vratiti. Još je čudnije kako bih se poslije toga osjećala lakše, kao da si me uistinu pomilovao po kosi i rekao biće sve u redu. A dobro znamo i ti i ja da sa mjesta gdje si ti otišao, povratka nema.

Iako već gazim tridesete često mi zatreba to tvoje spiritualno milovanje po kosi i da me malo poguraš. Neka te ne zavara taj osmijeh kojim varam sve oko sebe kako sam „baš super“ i hrabra i kako znam sve o životu.

Izvor: Evgeny Atamanenko / Shutterstock.com

Znam da znaš da nemam pojma i kako se još uvijek bojim neizvjesnosti. Znam da znaš da me tvoj odlazak naučio kako se stvari lako preokrenu i kako se tlo pod nogama izmakne preko noći. Znam da znaš da vječito čekam neku katastrofu da me pogodi, pa čak i one dane u kojima je sve sjajno, prihvatam sa rezervom.

Znam da te to sigurno živcira.

Mene živciraju glupost, nepravda i pakost. I ova komšijska djeca koja ne znaju za red pa ne biraju vrijeme u koje će da viču ispod prozora.

Ne pitaj me zašto nemam svojih. I već mogu da te vidim kako me uvrijeđeno gledaš i pogedom pitaš: „Zar ja?“. Znam da bi me pitao.

Toliko se sjećam.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije