Lole iz komšiluka

Za X, jedno djetinjstvo koje nikad nije počelo

Ima već nekoliko godina otkad sam prvi put pomislio da ću jednog dana napisati ovaj tekst.

Nenad Bosnić

Foto: 271 EAK MOTO / Shutterstock.com

Danas je taj dan došao. Dan kada su njegovo tijelo izvukli iz rijeke. Da li se u nju bacio sam ili ga je gurnuo neko, teško da to ikoga zanima. On nije bio neki drugi David, dobar momak, nadareni muzičar, čiji će roditelji i prijatelji mjesecima stajati na trgu da dokažu kako nije bio narkoman, razbojnik i sitni diler. On je bio samo jedan X, bio je i narkoman, i razbojnik, i sitni diler, bez roditelja i prijatelja. I bio je loš momak, kažu svi. Svi, sem nas nekoliko koji smo ga znali iz nekog drugog vremena.

“Bila sam uvjerena da će se baviti muzikom, sjećaš se da je uvijek lupkao nešto i imao je smisla za ritam”, rekla mi je jednom prijateljica iz tih, klinačkih dana. Bila je to njena prostodušno naivna reakcija na iznenadno suočavanje sa onim šta je X zaista postao. Šta smo svi gledali kako postaje i pravili se da ne vidimo ništa.

I X je nekada bio prostodušan i naivan, ali na sasvim drugi način, teško pojmljiv racionalnoj osobi. Rekli su nam odmah da se njegova majka drogirala tokom trudnoće i da je to ostavilo trajne posljedice na njegov razvoj. Rekli su nam i da oca više nema, jer se on već predozirao. Pričali su nam o tome otvoreno, čak i pred njim, uvjereni da ni toliko ne može da shvati. A shvatao je. I boljelo ga je. Nekad mi je to znao i reći.

Iako ni ja nisam bio ništa bolji prema njemu. Mogao bih se lagati da jesam, jer ga nisam svako malo ćuškao i nazivao kojekakvim imenima kao drugi klinci iz škole, ali realno nisam. Pomogao bih mu tek kad zamoli i tek toliko da ga se riješim, pa ni to uvijek. Kao i drugi, redovno bih ga iznevjerio u najgorem trenutku.

Izvor: Benevolente82 / Shutterstock.com

Kada god se ponovo okupljala raja iz osnovne, prepričavala se ta jedna scena iz šestog ili sedmog razreda, ko će već znati kojeg, kada je X odgovarao geografiju. Pokušavao da odgovara, to jest, jer naravno da nije imao pojma o tome gdje su te naše državne granice, koliko zlata ko ima, kojem se bogu gdje mole… U nadi da će reći bilo šta tačno, samo da mu upiše dvojku i mirnije duše produži dalje, nastavnica je upitala zna li bar kako se zove planeta na kojoj živimo. Dječiji kikot, dijelom zlurad, dijelom lakomislen, već je uveliko odjekivao učionicom, njegova odgovaranja su nam uvijek bila razbibriga. Izgubljen i usamljen u bespućima astronomije, koju nije shvatao, i ismijavanja, koje jeste shvatao, molećivim pogledom se okrenuo meni za pomoć.

“Na Marsu, X”, dobacio sam mu, uvjeren da njegov svijet i naš imaju barem zajedničku planetu kao tu jednu dodirnu tačku, da će prepoznati moju glupavu dječiju šalu i odignorisati je.

Ali, nije. Sav srećan i ponosan, ponovio je to “na Marsu”. Smijali smo se svi, i ja, i nastavnica, i čitav razred. Smijala mu se čitava škola, jer se za “X Marsovca” u trenu pročulo kroz hodnike. Smijali su mu se do kraja škole i godinama kasnije, kada god bi se sjetili te priče, a sjećali su se često. Ja sam prestao da se smijem već tog dana, kada mi je čas-dva kasnije prišao i moj pokušaj izvinjenja odsjekao skrušenim “molim te, nemoj mi više tako pomagati”. Patetično će zvučati, znam, ako već ovo sve što pišem ne zvuči tako, ali nikada sebi nisam oprostio tu praznoglavu foru i taj tužni, po ko zna koji put iznevjereni pogled. U tu jednu scenu je čitavo jedno djetinjstvo stalo, ako se time ikad i moglo nazvati.

Upisana mu je dvojka tada, ako se dobro sjećam. Ako i nije, svejedno, jer bi se krajem svake godine nastavničko vijeće sastalo i odlučilo da mu pokloni sve dvojke. Samo da što prije dođe do kraja, da što prije taj problem zvani X pređe na nekoga drugog. Da završe ti silni sastanci o njegovoj sudbini, jer svako ima dovoljno svojih muka. Da na te sastanke prestane dolaziti njegova baka, sitna dobroćudna starica počesto prošarana tamnim modricama, i tiho se usput ponekom povjeravati kako joj ih je nanijela njena kćerka, X-ova majka, jer prolazi kroz još jednu zavisničku krizu.

Nismo ni izašli iz osnovne, X je prvi put završio u popravnom domu. Krao je neke bicikle, šta li, sjećam se da je u dijelovima vraćao i jedan koji je u neznanju ukrao od drugara iz razreda. Sjećam se i ožiljaka na rukama koje je pokazivao kada se vratio. Ožiljaka od opušaka koje su gasili po njegovom tijelu. I sjećam se da su tada već njegove oči izgledale praznije, a boja glasa postala tamnija. Zajedno s tim opušcima, ugašeno je i posljednje što je od te dječije naivnosti postojalo u njemu.

Ostala je samo prostodušnost. I ostala je ulica. A to dvoje su smrtonosna kombinacija.

Škola ga je ostavila na ulici, srećna što je do male mature stigao uz male incidente. Baka ga je gurala na ulicu pokušavajući da ga skloni od nasilne majke i njenog društva, dok je majka, kao svaka narkomanka, živjela od prosjačenja, pljačke i prostitucije. Institucije su ga s ulice sklanjale samo kada bi ga s’ nje doslovno pokupile, krvavog, obeznanjenog ili unezvjerenog, i vraćale nazad čim bi se malo pribrao, nezainteresovane da se njime bave dalje. A mi, njegovi vrli drugari iz klupe, prepustili smo ga ulici, da se sam snađe na njoj, iako smo dobro znali da nije bio svjestan ni kako se zove prokleta planeta na koju je taj vreli asfalt postavljen.

Ja sam se još ranije odselio iz tog kraja i ubrzo pogubio većinu veza sa starom ekipom. Došli su u moj život neki novi ljudi, divljali su hormoni, namaštavali se planovi za budućnost… Prošlo je par godina prije nego što sam sreo nekoga iz starog društva i od tog nekog čuo kako je X postao ozbiljan narkoman. Čuo da žica pola marke od prolaznika, zaskače babe u mraku i otima im lovu, da je svako malo ili u zatvoru na Tunjicama ili na psihijatriji u Sokocu. Slegli smo ramena uz po jedno “jebiga” i zaključili da bi valjalo da se okupimo nekad ponovo.

Izvor: Igorstevanovic / Shutterstock.com

Srednju još nismo ni završili, a X je ostao i bez svoje posljednje šanse u životu. Njegova baka se navodno bacila sa zgrade u kojoj su živjeli. Navodno, jer i danas kruži urbana legenda da ju je, u stvari, gurnula njena rođena kćerka. Ako mene pitate, uvjeren sam da ta baka, ta jadna, izmučena žena koju sam nekada davno upoznao i vidio možda najtužnije oči na svijetu, nikada ne bi sama skočila, ne bi zbog X. Ali, i to je brzo postala suvišna tema, jer je i ta kćerka, X-ova majka, samo još godinu poživjela. Izbo ju je neki tip usred noći, usred njihovog stana, i potom ga zapalio. Neki kolega po igli ili mušterija u noći, ko će znati, ulovili su ga tek deceniju poslije.

I X je postao vijest iz novina. Članak da je uhapšen zbog napada nožem, pa članak da je izboden i bori se za život. Pa opet hapšenje, pa opet izboden, onda novo hapšenje… Sve rjeđi su postajali mjeseci kada je na slobodi, ali ih je bilo dovoljno da postane gradsko ime, jedan od onih likova od kojih ljudi zaziru, kojih se gnušaju, poneko i plaši, ali baš svako gadi. I ko god bi ga pomenuo kao narkomana i siledžiju, pokušao bih da mu objasnim da to nije X, već neko sasvim drugi, neki monstrum kojeg su ovaj grad, ova država i ovo društvo od njega napravili. Malo ko bi me saslušao do kraja.

Tu i tamo sam ga i sam sretao u posljednjih pet-šest godina. Izrastao je u visokog, krupnog momka, ali je u glavi ostao onaj dječak koji ne razlikuje Zemlju i Mars, šalu i ozbiljnost, dobro i zlo. Nekad bi bio trijezan, smiren, spreman da se s osmijehom prisjetimo starih dana. Nekad bi bio pijan, urađen, zainteresovan samo za marku koju bih mu dao.

Kada je bio u stanju da razgovara, svaki put bi pomenuo neku tetku u Danskoj koja ga kao zove da joj dođe i on se kao sprema da ide. Povjerovao sam u tu priču prvi put kad sam je čuo, priznajem, valjda priželjkujući neki srećniji kraj. Drugi, treći, ko zna koji put kasnije kad mi je pričao o tome bilo mi je jasno da je ta Danska samo neki novi Mars.

Posljednji put kada sam ga sreo, nije me ni prepoznao. Prošao je tik kraj mene, razrogačenih i krvavo crvenih očiju, očiju koje zure u besciljnost i hrle ka njoj. Tada sam postao siguran da ću jednog dana napisati ovaj tekst.

I, eto, pišem ga, možda i kasnije nego što sam očekivao da ću. U moru tekstova koji ovih dana X opisuju kao otpad kojeg se naš grad riješio, neka bude bar jedan malo drugačiji.

Pišem ga i za sve klince poput X, jer za njih možda još uvijek nije kasno. Možda ih neko od vas prepozna u svom kraju. Možda ih vi ne ostavite sasvim same, ne gurnete od sebe, ne prepustite ih ulici. Možda budete svjesni da ne, neće uspjeti da se sami snađu i neće im niko drugi pomoći u tome. Možda budete veći ljudi nego što smo mi bili.

I pišem ga jer X jeste bio dobar momak. Prostodušan, naivan i u svom svijetu, ali iskonski dobar. Sve ostalo što je postao, to su drugi od njega napravili. A ti drugi smo mi.

Zbogom, X, i izvini za sve, i za Mars za koji sam te slagao i za Zemlju na kojoj ti niko nije pomogao.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije