Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Zvali smo je Lela…

Ona je bila moja drugarica.

Piše: Jelena Despot

Foto: FCSCAFEINE / Shutterstock.com

Kose boje žita i vječito nasmijana. Kada  je to činila na sredini obraza bi joj se pojavile dvije rupice. Blijede puti, krhke građe i tog zaraznog osmijeha, bila je nježna poput pjene.

Nikada vam o njoj nisam govorila, iako je njen život ostavio jedan od najsnažnijih pečata u mom.

Nisam vam govorila, jer sam ponekad mislila da nemam pravo. Ona nije bila samo moja. Bila je naša. Mi nismo provodile sate na telefonu i nisam njoj prvo povjeravala svoje tajne. Nije ni ona meni. Znale smo se gotovo cijeli život. U srednjoj školi kada bih pogledala ispred sebe vidjela bih njenu kosu i poneki neposlušni uvojak. Kada god bi se okrenula osmjehivala se.

Ne mogu da se sjetim kada je sve počelo, ali se jasno sjećam kada je njen vječiti osmijeh bio zasjenjen nekom bolnom grimasom, nakon koje bi uslijedile posjete ljekarima, neke rutinske i male operacije. Smirilo bi se malo, ali bi je opet boljelo. Beskrajno hrabra i vedra, znala sam da ne glumi. Ponekad sam se toliko divila njenoj snazi i žalila što je i ja nemam malo više.

Sjećam se kada bi naš zajednički izlazak prekinuo njen bol i kako je morala da ide kući.

Bilo nam je žao što će propustiti sjajnu zabavu. U tim trenucima nismo ni naslućivale koliko će toga ona propustiti.

Foto: Zwiebackesser / Shutterstock.com

Kada smo upisali fakultet njena bol je počela da se pogoršava i ne mogu da se sjetim ni tačnog puta ni trenutka kada je dobila prijedlog da ide na pregled u Beograd. Zato jasno mogu da se sjetim trenutka kada su nam saopštili da boluje od onoga od čega nikada ne želiš čuti da boluju oni koje voliš. Naročito ne oni koji su tek počeli da žive. Tješili su nas, a kasnije i mi nju, kako je to samo jedna mala tačka i kako će sve biti u redu.

Iako sam već dobo znala kako život zna da te šutne, tada sam već bila dobro ljuta. Ona koja je od svih nas možda najviše umjela da živi i da se raduje je morala da ide na operaciju u kojoj će prčkati po njenom krhkom tijelu, sa nepoznatim ishodom.

Kasnije nam je pričala o svom šoku kada se probudila i shvatila da ne može da pomjeri noge. Bila je ljuta, razočarana i bijesna. I mi smo bili ljuti. Navijali smo kasnije za svaki milimtar kada bi uspjela da samostalno pomjeri nogu.

Boljelo me. Nekoliko puta sam, svađajući se sa Bogom u sebi, pomislila kako je ona zaslužila da živi više nego ja, jer je više znala i da voli život. Nisam mogla ni da je posjećujem prečesto i zbog toga sam se osjećala krivom. Navijala sam iz sveg srca da bude bolje. Svaka posjeta njoj u meni je budila takvu tugu iz čijih kandži sam se jedva čupala. To su bili trenuci u kojima sam najviše bila svjesna svoje bespomoćnosti.

Kada su mi rekli da je njen život došao do kraja i da bih trebala otići da se „pozdravim“ plakala sam kod kuće, da bih u njenom društvu mogla da se smijem. Kao da bolnice same po sebi nisu dovoljno depresivne, onkološka odjeljenja su naročito traumatična. Mršava i blijeda sa maramom na glavi, osmijehnula nam se kada nas je ugledala na vratima. Tada je i djelić mene umro, jer je shvatio koliko život nije fer.

Foto: lassedesignen / Shutterstock.com

Željela sam da ustane i da odšeta s nama. Željela sam da živi i da se raduje. Željela sam da zagrlim njene slomljene roditelje, a znala sam da nema riječi koje im možemo ponuditi u zamjenu za njihovu tugu. Znala sam da i njih sigurno boli kada nas gledaju. Voljela bih da se ne sjećam te sjenke, već one drugarice kakva je bila.

Voljela bih da se sjećam samo njenog osmijeha, ponekog uvojaka i kako se veselo okreće da od mene prepiše zadatak iz engleskog. Voljela bih da se sjećam samo onih izlazaka u kojima smo željele da ukrademo neki dodatni sat u svijetu odraslih. Ona tada nije znala da do njega neće ni stići.

Znam da sada znaš da nisam možda dolazila toliko često jer je boljelo, a ne zato što nisam željela. Znam da si sa anđelima.

Znam i da znaš da uvijek obiđem mjesto koje je spomen tvog postojanja. Tvoj život i njegov kraj su me naučili da se životu radujem malo više, i da ga ne traćim olako. Tvoja bolest nam je pokazala kako život može biti i kučka. Tvoja borba mi je pokazala da je nekada sav trud uzaludan kada kurva sudbina umješa svoje prste.

Kada smo došli da te ispratimo zauvijek umro je još jedan naivni i optimistični dio mene koji je vjerovao da ćeš pobijediti.

Svaki put kada zapalim svijeću u znak sjećanja na tebe, ja se slomim. Sa mermera se smiješi tvoja slika i odjednom mi bljesnu pred  očima rođendani, Nove godine i veliki odmori.

Nisi trebala da odeš, a otišla si.

Znam da si se borila do posljednjeg daha.

Znam da si negdje među oblacima i da nam se smiješiš. Ipak, voljela bih da si ostala.

Pročitaj još

Od iste osobe