Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Mojoj najdražoj…

Kasnila sam na posao. I ona je.

Redakcija

Izvor: Mersiha Sadikovska

Foto: Joanna Dorota

Užurbano sam ustala iz kreveta i dozivala je.

“Ustani, kasnimo.”

Samo me pogledala, očima bez sjaja, očima umornim od života, očima punim očekivanja… Ja sam izašla iz stana, svjesna još jednog teškog dana. Obavljala sam svoje obaveze, ali ništa mi nije išlo od ruke. Tijelo mi je bilo u grču.

“Šta li joj je?”, pitala sam se.

“Odvezli su je u bolnicu, ja ću voziti, ti sjedi nazad”, čula sam paničnu rečenicu svog komšije.

“Kakva bolnica, otkud bolnica? Zar njoj nešto može biti?”

Pozvala sam brata. “Mi smo u hitnoj”, rekao je.

“E, super, da je nešto ozbiljno, već bi je prebacili u bolnicu”, pomislila sam optimistično. “Sad ću joj reći koliko je volim, sad ću joj posvetiti sve svoje vrijeme, sad ću da je zagrlim najčvršće što mogu, sad ćemo da idemo na kafu, samo nas dvije… Šta da joj još kažem? Želim joj reći puno toga.”

Ulazim u sobu hitne pomoći, doktorica, onako kratke kose, i još neke sestre pored nje.

“Dobar dan! Ja sam kćerka gospođe koja je dovezena. Mogu li je vidjeti?”

“Tvoja mama je umrla!”

Samo muk. Tražila sam je po krevetima, samo da je vidim, da joj kažem… Pogriješili su. To nije moja mama.

Foto: Kishivan / Shutterstock.com

Prišla sam krevetu, ležala je, kao da spava, u svojoj ljubičastoj haljini, spokojna. Poljubila sam je, zagrlila, ali nisam ništa mogla reći. Bol doživljenog nema naziv. Vrisak je dopro do nebeskih visina, plakalo je nebo, ali ni taj vrisak nije imao jačinu doživljenog. Duša mi je jecala, kao da je neki monstrum sjekao na komadiće.

Pa je li ovo pravedno? Oduzeti majku djetetu? Djetetu koje nije znalo ni kako se živi. Tog trenutka, dva svijeta su bila uništena. Njen, na pola ničega i svačega, i moj, kad mi je najviše trebala mama.

Tog dana, kad je njeno tijelo pronašlo vječni smiraj i kad je spuštena u hladnu zemlju, svi su šaputali istu rečenicu: “Ne brini. Ja sam tu i biću uvijek”.

Vjerujete li da su bili? Ja sam tada vjerovala da će biti, da će me opet nekad neko tako čvrsto i istinski zagrliti, da ću moći reći koliko boli i koliko mi nedostaje.

Jedina moja, život je na jedan način stao onog trenutka kad si me napustila, a počeo kad sam i sama postala mama. Sad, kad gledam svog sina, pomislim, šta bi nas dvije radile sa njim… Pa on bi imao najbolju nenu na svijetu.

Nikad neću moći da ti se dovoljno zahvalim za ovakav odgoj, jer moj sin sad uči od mene. Jedina moja, Onaj koji daje život, On daje i preseljenje na drugi svijet. Znam da si tamo pronašla svoj mir i utočište. Znam da pratiš svaki moj korak. Sve vidiš, a da ti ne moram reći. Dovoljan mi je tvoj pogled, bez ijedne izgovorene riječi. Razumijemo se.

Neke pojave su jače od mog stava.

Voli te tvoja djevojčica.

Pročitaj još

Od iste osobe