Lole iz komšilukaNaslovna vijest

Živiš li ili čekaš u redu za umiranje?

Neki od mojih posljednjih tekstova su bili o ljudima koji više nisu tu.

Piše: Jelena Despot

Foto: PopTika / Shutterstock.com

Ne koračaju, ne žive, ne raduju se. Ipak, vjerujem da negdje izvan ovog svijeta žive. U mojim sjećanjima su sigurni.

Znate li koliko je onih koji žive, a nisu živi? Sputani, ukalupljeni, preplašeni, nezadovoljni, nesrećni, zarobljeni. Tradicijom, nametnutom i godinama njegovanom ograničenošću.

Takvi upiru prstom, u mene, u tebe, i u nas koje baš boli … šta o nama misle.

Odgajali su me da mogu šta hoću i da ništa nije zabranjeno, dok god nije ilegalno. Da sanjam. Da želim šta hoću i koga hoću. Da budem šta hoću. Studiram šta hoću. Oblačim šta hoću. Jer sva ta moja htjenja će jednog dana formirati isključivo moj život, koji nema reprizu.

U mom biranom okruženju su uglavnom i bili ljudi koji su disali na istim talasnim dužinama. Koji nečiji moral nisu mjerili garderobom koju nosi, a intelekt količinom zakopčanih dugmića na košulji. Uostalom, moral je bio samo sinonim za nešto što je izmislio neko drugi i nametnuo kao pravilo.

Pravila su me uvijek užasavala. Pravila su me uvijek sputavala. Jer sam smatrala da je za život dovoljno da imaš srce, jer ono uvijek nepogriješivo kaže ono što želiš. A dok god želiš, koga briga šta o tome misli svijet?

Foto: PopTika / Shutterstock.com

Baš mi je bilo svejedno što su smatrali da kao djevojka ne treba da pijem pivo iz flaše i preglasno se smijem. Što ne bi trebalo da plešem kada mi se pleše. Što sam se ljubila kada mi se ljubilo. Što sam odlazila kada mi se nije ostajalo i što sam zavoljela onda kada je srce reklo: hoćemo li?

Ništa do tog momenta nije bilo fejk. Ni suze, ni rastanci, ni prijateljstva, ni ljubavi, ni simpatije. Nikada mi se nisu sviđali dječaci koji su se sviđali svima, nikada nisam željela da imam patike kao i sve druge djevojčice i nikada se nisam smijala kada mi se plakalo.

Ako se moram sjetiti nečega u svojih tridesest dvije, to bi bili svi oni trenuci kada sam disala, odlazila da spavam kada je trebalo da se budim, smijala se na glas, šetala po kiši dok su drugi trčali i slušala ponekad svoje uplašeno srce koje me guralo do ivica. Uvijek bismo se ono i ja vratili. Sa osmijehom. I osjećala sam se živom.

Gledam ljude kako se vežu u svoje strahove kao u ludačke košulje. Plaše se svega, a najviše sebe. Plaše se osude, a ko može da ti sudi kada ti sam znaš ko si?

Foto: PopTika / Shutterstock.com

Nikada me niko nije uputio kako se živi. Možda jeste pokušao. Moja svojeglavost je uvijek više voljela da udara u zidove, nego da me drugi vode za ruku u njima poznatom pravcu.

I živjela sam. I sutra kada bih prestala da dišem, ne bi mi bilo žao zbog svih onih jutara koja su mirisala na proljeće, noći u kojima sam gledala zvijezde i mislila o onima tamo.

Udah i izdah, sve je to jednostavan mehanizam života, ali njegova suština je ono što se desi između. Onda kada odlučiš da nokautiraš strah i ideš dalje. Onda kada odlučiš da ne zanemariš klecanje koljena, jer znaš da će te na kraju puta čekati nešto sjajno. Onda kada si svjestan toga da sve prođe, i tuga i sreća, i strah i bol.

Nekoliko puta sam bila „mrtva“ i paralizovana. U svojim strahovima, toksičnim okruženjima i sa lošim ljudima. Moje srce je uvijek znalo kuda će, samo ja nisam uvijek imala petlje da krenem za njim.

A ti? Živiš li ili čekaš u redu za umiranje?

Pročitaj još

Od iste osobe